
Dočekao nas je Lovre odjeven u dres u kojem je dan ranije Ibričić postigao gol kakav se pamti i o kojem svaki nogometaš sanja.
- Vidi, još su tragovi trave na njemu, raduje se Lovre, pokazujući
nam s ponosom i dres i loptu s potpisima svih Hajdukovaca, koje su mu
na bolničku postelju donijeli dan prije derbija.
- Reka san in tada – vi pobjedite Dinama, a ja ću pobjedit tumor,
kazuje nam Lovre, koji u svojoj šesnaestoj godini vodi bitku života.
Već godinu i pol liječnici se trude iz njegova mladog organizma
istjerati opaki tumor, trenutno je na kemoterapiji, pa se nada kako će
mu ona pomoći. A od malih je nogu Torcidaš, od prve utakmice, veli, na
koju ga je tata Zdenko odveo – znao je da će mu srce kucati za Hajduka
vječno.
- Ni prijateljske utakmice nije propuštao, kazuje Zdenko Buljan, ali na derbi ga nismo pustili, bilo je prehladno, a on je preslab.
- A tako san tija ić, dobacuje Lovre, srce mi je tilo iskoćit dok san gleda na televiziji prijenos.
A znao je, kaže, da će Ibričić zabiti gol, osjećao je to,
- Vidija san da će ga dat, od sriće san iskočija iz kreveta,
prepričava Lovre, dok se mama Marija smješka, skrivena od kamere. Ima
Lovre dvije starije sestre, ide u 2. c razred Prometne škole u Splitu.
PTT tehničari, veli s ponosom, pozdravlja ih sve redom, zajedno s
razrednikom Jerolimom Mandićem, prvo je polugodište odslušao nastavu,
ali drugo nije stupio nogom u školu, no hoće, obećava, hoće...
I mora, kazujemo, pobjediti će on bolest, a Ibričiću šalje hvala od srca, kao i Vjekoslavu Tomiću, mladom vrataru i Srđanu Andriću, nisu ga zaboravili, brinu oni za svoje navijače. Navijače hajdukoga srca.