He he Obicno čovjeku treba jedno 2-3 puta da iskustvo bude dovoljno za buduću procjenu, ali kod Dinama skoro svake godine iznova ponavljam lekcije samom sebi, pa se trudim da razum bude ispred srca...

Jedan stari deda mi je jednom nešto mudro rekao, nikad to necu zaboraviti, dok je društvo žučno raspravljalo u kafiću o nadolazećem ždijebu jednog pretkola...

Sjedio je negdje u kutu, prekriženih nogu, pijuckao kratku kavu i gledao negdje u daljinu. Glavu je držao nakrenutu malo u stranu tako da je bilo očito da nas sluša, iako njegov spokoj nije ničime odavao da bi se i on rado uljučio u raspravu.
-Tko je najbolji protivnik, s kim možemo ravnopravno igrati, ne, ne, ova momčad je ovakva i onakva, itd... Klasične prepirke i pametovanja.

Nakon nekog vremena više nije mogao izdržati pa je iz svojeg kuta suhim glasom tiho, ali vrlo direktno upitao:
- Dečki, pričate o Dinamu?
Gotovo trenutno smo svi zašutjeli, okrenuli se u tom smjeru i onda su tekle one duge zbunjujuće sekunde kada ne znaš kako
bi se postavio...
- Da. Netko je odgovorio...
- Znate, vi ste još mladi, ja sam puno toga vidio... Mogu vam reći nekoliko stvari...
U biti smo ga sad već gledali kao starog čudaka, možda i lokalnog dedu alkoholičara kojem je obično dosadno pa se gura u tuđe poslove, znate da to nitko ne voli, pa je već bilo i prijezira u našim pogledima.
- Dečki, postoji 100 načina da se izgubi utakmica. Dinamo uvijek nađe 101.
OK, tu smo već izbacili koji osmjeh na lice, ispalo je simpatično.
- Ja sam već dosta star, ja nikada neću vidjeti Dinamo na proljeće u Europi...
U tom trenu nas je možda prvi puta detaljno pregledao sitnim očima, a mi smo gutali gorke knedle.
- Vi ste mladi, vi čak možda tako nešto i doživite, ja sigurno neću... I okrenuo je glavu na drugu stranu, možda nazad u svoje misli...

Razgovor je dalje još tekao koju minutu, no mislim da sam pogodio poantu ovom malo apokaliptičnom scenom...
Te, i sljedećih godina, uvijek kada su padali neki čudni golovi, lopta nije išla, gubilo se i računalo bodove na različite načine, gotovo uvijek se netko sjeti tog djedice... Znali smo čak u zajebanciji reći da ga moramo naći i rješiti muka, jer je kao zlogluhi prorok rekao da Dinamo neće do proljeća dok je on živ... Tko zna gdje je sada... Možda se desi čudo.

Ali činjenica je da osim par svjetlih točaka poput Amsterdama, već godinama gutamo gorke pilule... mučimo se i kad smo dobri i gubimo kad smo loši. E, da li je sada vrijeme da nas krene.
I uvijek iste priče i očekivanja! I najave "Ako smo pravi"... problem je što su rijetko "pravi", a i kada su "pravi", nešto krene krivo (kao protiv Werdera gore) itd.

Iskustvo nikako da nas nauči... Uvijek se nadamo i vjerujemo!