Cibalia je pod novim trenerom Peterom Pacultom krenula na pripreme i, prema potezima, u klubu prvo pokušavaju ojačati obrambenu liniju i špicu. Četiri su imena prema napisima sigurna, uz još neke na probi i s njima ćemo početi ovaj tekst.

Stoperske pozicije Cibalia želi popuniti dvojicom 26-godišnjih Hrvata iz BiH koji dosad nisu zaigrali u Prvoj HNL. Zanimljivo, obojica su slobodni od ljeta i obojica se zovu Toni. Toni Tipurić je visok 1.89m i rođen u Sarajevu 10. rujna 1990. godine. Djetinjstvo je, kao i većinu karijere, proveo u Austriji. Prvi klub mu je bio bečki Post SV gdje je trenirao do 2006., kad prelazi u redove konkurentskog četvrtoligaša Simmeringa. Klubu u sezoni 07/08 nije išlo dobro, pa su pokušali na proljeće s Tipurićem u prvih 11, gdje je ostao do kraja sezone i ostvario 14 nastupa. Nije se zadržao u ekipi, odlazi natrag u Post SV, svoj stari klub. On ga šalje na posudbu u SV Essling, u petu ligu. U za taj nivo osrednjoj ekipi, još uvijek junior, upada odmah u prvih 11 i u 25 nastupa daje 5 golova. Ne zadržava se ipak u Postu, odlazi u sad već četvrti svoj bečki klub, šestoligaški Katzeldorf. Ekipa je dominirala ligom, a Tipurić je na stoperu bio i jedan od prvih strijelaca ekipe sa 7 golova u 24 utakmice. Jasno je bilo da je iznad razine lige u kojoj nastupa i već toga ljeta dobija svojevrsno priznanje - uzima ga Admira za svoje rezerve. Nije se ipak uspio probiti u igrački kadar te trećeligaške ekipe, igrajući samo prijateljske utakmice i na proljeće odlazi u 4. ligu igrati na posudbi za Dornbirn i tamo je naravno standardan i igra 13 utakmica po svih 90 minuta uz jedan gol. Admira ga nije ipak zadržala, ali ga uzima drugoligaška Austria Lustenau i s 21 godinom Tipurić napokon igra u ozbiljnijoj ligi. Standardan na ljeto, pada pomalo tijekom sezone u rotaciju, a kupi 20 nastupa ukupno, s 14 startova. 

Austria se dosta dobro držala, čak je bila i druga dobar dio sezone, ali u zadnje tri utakmice gubi korak i s Tipurićem u prvih 11, pada na 4. mjesto. Iduće je sezone bila slična priča, samo s Tipurićem (koji je nekad stavljan i na desni bek) u drugom planu. Dominacija na jesen, sve uprskano na proljeće, a Tipurić kroz sezonu nastupa tek 9 puta, s 3 starta i sve drugo u trash timeu. Ipak, jednom je uspio i asistirati. Tog ljeta odlazi iz Austrije u Njemačku. Sportfreunde Siegen, Regionalliga West (4. liga). Nije počeo kao standardan, ali se probio do prvih 11 u studenom, što je zadržao početkom proljetnog dijela, Do travnja ispada, međutim, sasvim iz ekipe i ostaje na 14 nastupa (10 startova). Ipak, nije pauzirao. Na ljeto odlazi u Estoniju, čija je sezona bila u punom jeku. Potpisuje za Levadiu i odmah upada u prvih 11, do kraja sezone je apsolutno standardan, pauzirajući tek radi kartona. 18 nastupa (1 s klupe), 5 golova i 4 asistencije i osvojena titula prvaka Estonije. Uhvatio je na ljeto 2014. i nekoliko nastupa u kvalifikacijama za Ligu prvaka, te zabio i gol La Fioriti iz San Marina u 7-0 pobjedi. Ali koliko su se oni iživljavali na klubu iz San Marina, toliko se Sparta iz Praga iživila nad njima. Doslovno, izgubili su 7-0 u Pragu. Nakon Estonije, odlazi početkom 2015. u Slovačku, u prvoligaški ViOn Zlaté Moravce. Odmah se uklapa u prvih 11 ekipe koja se borila za opstanak i u zadnjim kolima izbjegava ispadanje. Identična se priča događala i u sezoni 15/16, a Tipurić je bio apsolutno standardan. Skupio je 42 nastupa u prvoj ligi (uz 1 gol i asistenciju), te postao i kapetan ekipe u nekim utakmicama. Nije se zadržao u Slovačkoj dalje, odlazi na ljeto i zadnjih pola sezone provodi bez kluba. Gledajući dosadašnju karijeru, ne može se automatski zaključiti da će biti pojačanje, ali igrao je standardno zadnjih par godina u klubovima slične jačine kao što je Cibalia u ovom trenutku. Treba se vidjeti i koliko je neigranje utjecalo na njega.

Drugi Toni, Markić, je ipak nešto poznatiji. Rođen je u Ljubuškom 25. listopada 1990. godine i visok je 1.90m. Trenirati je počeo u rodnom gradu s 6 godina, a s 11-12 se prebacio u školu Neretve iz Metkovića, gdje se brzo istaknuo, te igrao i za selekciju Dalmacije u svome godištu. Na ljeto 2015. prelazi u školu splitskog Hajduka, ali godinu kasnije već odlazi u Zagreb (Hajduk ga potom nadomješta Tomislavom Glumcem). U Zagrebu odrađuje ostatak kadetskog i juniorski staž, ali se u Hrvatskoj ne zadržava. Dobija poziv Borca iz Banja Luke i upada jako brzo u prvih 11 ekipe koja je držala 2. mjesto u Premijer ligi BiH te jeseni (10 nastupa, 8 u prvih 11). Već na proljeće odlazi u Široki Brijeg, tamo se također brzo integrira u prvih 11 i sa svojih 10 nastupa pomaže Širokom da osvoji 2. mjesto na kraju sezone. Smjenom trenera ipak pada u drugi plan toga ljeta, pada prvo na klupu, pa ispada i iz kadra, samo 3 nastupa u ligi - 1 start, kvalifikacije za EL je također gledao mahom s klupe... Logično, te zime je otišao dalje, u mostarski Zrinjski. Nije mu dugo trebalo da se sad već standardni U21 reprezentativac uvrsti u prvih 11. U Zrinjskom provodi 2 godine, ukupno 46 nastupa (36 u prvih 11) i daje 1 gol te do kraja pomalo pada u rotaciju, u drugi plan. Početkom 2013. odlazi u sarajevski Olimpic, gdje proljeće također provodi u rotaciji (7 nastupa, 4 starta) i potom seli u Finsku, u KuPS iz Kuopia. U tom klubu sa sredine tablice provodi dvije godine, apsolutno standardan u zadnjoj liniji, i u 56 nastupa daje i 5 golova. Nakon što je završila sezona 2015., prelazi u poljsku Zawiszu, 8 utakmica igra u prvih 11 i na ljeto odlazi, također bez kluba. Iako ima ipak bolji CV od imenjaka, za njega vrijedi ista stvar. Nije igrao pola godine i tek se treba ustvrditi forma.

Pređimo, potom, na ofenzivce. Mario Rašić je, recimo, poznatije ime. Ofenzivni vezni i napadač, visok 1.80m, rođen u Zagrebu 20. svibnja 1989. godine. Trenirati je počeo u Zagrebu, da bi se potom prebacio u Inter iz Zaprešića, gdje je završio juniorski staž. Već je kao ulazni junior počeo dobijati prilike u seniorima, te je u sezoni 07/08 čak 19 puta nastupio u Prvoj HNL (tek 4 starta naravno), uz 1 gol, a iduće sezone, premda je tek puta dobio priliku da uđe s klupe, potpisuje i profesionalni ugovor. Sada kao i "službenog" seniora, Zaprešićani ga šalju na posudbu u slovenskog drugoligaša Krško. Tamo ostvaruje tek 5 nastupa, u prvih 11, ali bez učinka, pa ga u klubu na proljeće prebacuju u trećeligaško Vrapče. U 17 proljetnih kola zabija 4 puta, što vjerojatno nije zadovoljilo ljude u Interu, pa se ugovor raskinuo. Ipak, ostaje u Vrapču, i premda se ne može reći da je statistički te jeseni naročito "poludio", zabivši 5 golova u prvih 17 kola, uzima ga prvoligaš - Hrvatski Dragovoljac. Upada odmah i u prvih 11, ali u dvanaest utakmica do kraja sezone nije ni zabio ni asistirao. Dragovoljac se u 12/13 odmah vratio u 1. ligu, a u drugoligaškoj je sezoni Rašić bio u rotaciji, 13 startova u 24 nastupa, te je zabio 5 golova. Sezonu 13/14, natrag u prvoj ligi, provodi na klupi mahom. Tri puta starta, osamnaest puta ulazi s klupe, zabija dvaput i, na ljeto, odlazi iz kluba. Novi mu je klub nalazi tek na zimu, prelazi u Parndorf. Za austrijskog trećeligaša toga proljeća trpa. 10 golova u 16 nastupa. Ostaje i iduće sezone tamo, ali ne obnavlja formu iz sezone prije. Pada u rotaciju, 10 startova u 20 nastupa, 2 gola. Ovoga ljeta odlazi u Bugarsku. U burgaškom se Neftohimiku ipak nije snašao. Dva je puta ušao s klupe prije nego što se u listopadu vratio u Hrvatsku. Do kraja se polusezone bavi malim nogometom tek, a sada će htjeti dokazati da se može nositi s razinom Prve HNL.

Marko Brekalo je 1.90m visoki napadač rođen 24. studenog 1992. godine u Zagrebu. Nakon što je trenirao u Hrvatskom dragovoljcu i Stupniku, završava kadetski i kompletni juniorski staž u Lokomotivi, s kojom potom potpisuje trogodišnji stipendijski ugovor. Naravno, nije vam poznato ime jer je bio na nizu posudbi. Jesen 2011. provodi u Dubravi te u 17 kola zabija 6 golova. Klub ga prebacuje ligu iznad, u Goricu, za proljetni dio, ali tamo se ne snalazi i ne zabija u 10 nastupa do kraja polusezone. na jesen 2012. ga šalju u Zelinu, također u drugu ligu, sa identičnim epilogom. 10 kola u rotaciji (4 starta), bez golova. Iako je trebao ostati do kraja sezone, klub ga vraća tog proljeća u Dubravu, ali 3 gola do kraja sezone nisu izgleda nikog oduševila. Ugovor s Lokomotivom mu je bio raskinut i odlazi u Vrapče (erm, ponavljamo li se?). Ni tamo mu ne ide bolje, u 8 nastupa tek jednom starta, a nije zabio na gol. Već u studenom odlazi iz kluba. Na zimu prelazi po treći put u Dubravu... i stvarno mu je bila treća sreća. U 15 nastupa zabija čak 9 golova do kraja sezone, dok je s trpanjem nastavio i sezonu iza, za pretpostaviti uz pomoć današnjeg reprezentativca Josipa Juranovića. U 14/15 u 29 nastupa zabija 18 puta i osvaja klupsku nagradu "Ljubičasti heroj". To mu je donijelo i prvi inozemni angažman - u austrijskom drugoligašu Florisdorfer AC-u. Počinje kao standardan, ali ubrzo, kako nije zabijao, pada na klupu i nestaje iz kadra. Tek 8 nastupa, 5 startova, bez učinka. Vraća se u Hrvatsku, u drugoligaško Lučko, uz neznatno bolji učinak, 5 puta je startao u 7 nastupa, jednom zabio. Seli se opet vani, u Sloveniju. U drugoj je ligi tamo, za Krku, opet briljirao. 10 golova u 15 nastupa. Svakako dovoljno dobro da ga pogleda Cibalia. Čini se da je u pravim uvjetima sposoban stalno zabijati, pa će biti zanimljivo vidjeti kako će se snaći u ozbiljnoj konkurenciji.

Uz njih, tu su još dvojica-trojica igrača. Na probi se bio pojavio mladi Armend Dalipi, ofenzivni vezni, 20-godišnji makedonski Albanac s hrvatskom putovnicom koji je odrastao u Mađarskoj, gdje je prošao nekoliko klubova pečuške regije, a nakon vremena provedenog u školi PMFC-a, odradio i polusezonu kao rezerva u juniorima Osijeka. Zadnje je vrijeme proveo igrajući u niželigašu Harkanyu, gdje živi. Tu je i Krešimir Kelez, 21-godišnjak, visoki napadač/krilo iz Splita, koji je nakon škole Elektroprijenosa i Splita. Nakon juniorskog staža u RNK-u, igrao je za Primorac, pa nakon neuspješne epizode u Junaku proljeće provodi baš u Cibaliji, gdje je upisao 9 nastupa u drugoj ligi za njih. Na ljeto se vratio u Dalmaciju, trebao biti u Imotskom, ali je završio u Valu u rotaciji do desetog kola. Sad se opet želi dokazati u Vinkovcima.

U Vinkovce je došao, prema zadnjim informacijama, i Ivan Ljubičić. Imotski imenjak i prezimenjak poznatog tenisača, polivalentni veznjak visok 1.81m, rođen je 17. veljače 1992. godine. Trenirao je nogomet u početku u Zagrebu, kadetski staž prošao u Trnju i HAŠK-u, a juniorski u Hrvatskom dragovoljcu i Dinamu. Tamo se naravno nije zadržao, te seniorsku karijeru započinje u Sesvetama. Na jesen '11 je pra mjeseci bio standardan, ali pada u "nemilost" potom i tek se par puta do kraja sezone pojavio u prvoj ekipi. Kako iduće sezone na ljeto nije došao dalje od klupe par puta, odlazi već na jesen u HAŠK, tad također u 2. ligi, i u 19 nastupa zabija dva puta. Uzima ga onda Zagreb, također drugoligaš tad, i potpisuje 6-godišnji ugovor s njim. Premda je u drugoj ligi bio u rotaciji (22 nastupa, 10 startova, 1 gol), ulaskom u Prvu HNL ulazi u prvu ekipu, i u 24 nastupa čak je 21 put bio među početnom jedanaestoricom. Prošle sezone, "kobne" za Zagreb pada malo pomalo u rotaciju, te u 24 nastupa starta 17 puta, te čak tri puta nastupa i za četvrtoligaške rezerve kluba (i jednom zabija). Od svibnja nije odigrao nijednu službenu utakmicu (lajtmotiv ovog članka) ipak i ugovor s Zagrebom je raskinut. Pokazao je da je sposoban igrati prvoligaški nogomet, samo je pitanje na kojoj razini.

To je, za sada, to. Ekipa se još "iznutra" proširila lijevim bekom Petrom Rubićem i veznim Lukom Kukrikom iz juniora. Upitno je može li se pričati o pojačanjima, ali klub nije baš ni u situaciji dovoditi ih. Što ne znači i da neće pogoditi s nekim, ako ništa, jesen je pokazala da će se ekipa boriti koliko god je sposobna.