Kako su posljednji rezultati Hajduka utjecali na odnose u svlačionici, pitanje je koje samo po sebi nudi logičan odgovor. U kadru koji ima igrače plaćene u rasponu od 460.000 eura do simboličnih 30-ak tisuća eura godišnje, jasno je da loš rezultat donosi nezadovoljstvo i podijeljenost. Osim toga događa se da igrači s visokim ugovorima često sjede na tribinama, ovoljetna pojačanja također nisu u kadru 18-orice za utakmice i nije teško u konačnici zaključiti da je ozračje u svlačionici nabijeno negativnim tenzijama. Odgovornost bi trebali podnijeti oni s najvećim ugovorima, ali kazne stižu za sve, pa se mlađi pitaju “zar smo mi krivi što najbolji nas najbolje plaćeni ne dižu do očekivanog rezultata”.

Najbolji primjer nerealnog raspona ugovornih davanja jest Senijad Ibričić. Reprezentativac BiH i jedan od najboljih igrača Hajduka s početka sezone “ugasio” se u posljednje četiri utakmice. Ibričićeva učinka na terenu nema otkada su krenuli pregovori glede novog, većeg ugovora, koji su mu obećavale prethodna, ali i sadašnja Uprava. Ibričić ima godišnji ugovor (120.000 eura potpisan u ljeto 2008.) koji je tri do četiri puta manji od najviših primanja u Hajduku. Sigurno je da taj ugovor nije poticajan za Ibričića od kojeg se očekuje da bude ključni igrač splitskih Bijelih.

Premda se prije mjesec dana najavljivalo da će njegov ugovor biti povećan na 250.000 eura, u Hajduku, opterećenom velikim troškovima, to neće biti moguće provesti ove jeseni. Navodno Ibričić više nije ni zainteresiran za novi ugovor, ali o tome će sigurno sam više kazati sljedećih dana. Uz to će odgovoriti i na pitanje je li njegov učinak na terenu posljedica demotivirajućeg ugovora. Ali, bez obzira što će Ibričić poručiti javnosti, jasno je da se svlačionica u najtežim danima podijelila po pitanju odgovornosti i ugovornih primanja.