četvrtak, studeni 11, 2010
Albanija - država drugog reda koju nastanjuju čovjekoliki primitivci
Ervinu Bulkuu ništa nije bilo jasno. U
svojih desetak godina staža profesionalnoga nogometaša nešto slično nije
doživio. Čuo je i on, istina, priče o neobičnom, nekonvencionalnom
ponašanju Hajdukova predsjednika, no nije baš vjerovao da čovjek s kojim
se, prije nekoliko mjeseci kad je potpisivao ugovor, onako srdačno
kucnuo čašama napunjenim viskijem može biti takva - seljačina. Čuo je
Bulku i priče o predsjednicima koji bez kucanja upadaju u svlačionicu
prve momčadi, no nije mogao vjerovati da će u svojoj tridesetoj godini
doživjeti da jedan takav nasrne upravo na njega. Ali, eto, doživio je.
Njegovim kolegama bio je to 'običan dan u uredu', no Bulkuu je umalo
prisjeo.
Ervin Bulku je Albanac. Da je, recimo, u hrvatskim medijima objavljena
vijest kako je predsjednik nekog albanskog kluba navalio na 'svog'
nogometaša u poluvremenu važne utakmice ovdašnji bi je čitatelj
protumačio kao dobrodošao prilog uvriježenom mišljenju o Albaniji kao
državi drugog reda koju nastanjuju čovjekoliki primitivci. Državi u
kojoj ničeg osim problema i zombija nema. Pa je stoga sasvim logično da
su im i predsjednici nogometnih klubova divljaci.
Dolazeći u Hrvatsku Ervin Bulku je mislio da dolazi na Zapad. U smiraj
karijere zaslužio je malo mediteranskog sunca. Postelju s pogledom na
tisućljetnu povijest i kulturu. Na civilizaciju. A predsjednika
osobenjaka ima svugdje. Kao da mu je u Ukrajini bilo drugačije.
Uostalom, svašta je on prošao, pa nije više balavac iz Tirane da ga
nešto može iznenaditi.
A tako je i bilo sve dok se vrata svlačionice u poluvremenu utakmice
između Hajduka i Zenita nisu otvorila. Sve dok nije ugledao zakrvavljeni
predsjednikov pogled.
- Ajde Bulku, ud'ri me! - povikao je Joško Svaguša, dok su ga trener
Goran Vučević i igrači začuđeno gledali. A da o Bulkuu i ne govorimo.
- Ajde! - nastavio je poljudski predsjednik unoseći se u lice albanskom
reprezentativcu tako da je ovaj u njegovu dahu mogao vrlo dobro
razaznati što se konzumira na 'gornjem katu'.
Premda mu, rekosmo već, ništa nije bilo jasno, u Bulkuu se probudio onaj
dječak koji je odrastao na ulicama Tirane. Ustao je spreman na sve, pa i
na to da jednim precizno odmjerenim udarcem okonča svoju splitsku
epizodu.
Slično je razmišljao i Goran Vučević. Promatrajući prizor iz loše domaće
sapunice morao je odlučiti u trenutku. Izbaciti, uz neizbježnu primjenu
sile, predsjednika iz svlačionice ili gospodski odigrati ulogu
mirotvorca. Znao je Hajdukov trener što je ispravno učiniti, no ipak je
postupio drugačije.
- Predsjedniče, smirite se... - stao je Vučević između Svaguše i Bulkua
kojem je obrambeni nagon tjerao crvenilo na lice.
Predsjednik je popustio. Ili se to samo Vučeviću bilo učinilo. Ponadao
se da će u miru moći okončati utakmicu za koju je svima bilo jasno da je
ne može dobiti. Ako već moramo izgubiti, a izgubit ćemo, onda se barem
nemojmo osramotiti tučnjavom u svlačionici. I Vučević je, naravno, čuo
priče o Svagušinim motivacijskim metodama. Još od onog kolovoškog jutra
2009. godine, kad su vrata svlačionice nogom bila otvorena, znao je da s
ovim poslodavcem neće naći zajednički jezik, no nije ni slutio da će
zbog telefonskog poziva čovjeka kojemu nitko u Splitu ne govori ne uživo
svjedočiti necenzuriranom ispadu novovalnog hrvatskog 'homo napijensa'.
I to u poluvremenu utakmice koju su svi u klubu, pa tako i on i
Svaguša, nazvali povijesnom.
I taman kad je Vučević pomislio da je situacija pod kontrolom, Svaguša
je ponovno nasrnuo na Bulkua. Ovaj put fizički, što je rezultiralo
Albančevim padom. Nespreman na fajt, Bulku je pobrisao pod svlačionice
te vjerojatno nije ni čuo bujicu uvreda što ih je predsjednik, onaj isti
koji se doimao tako srdačnim za onog kucanja kristalom, upućivao na
račun njega i njegovih oguglalih suigrača.
Koliko se moglo razaznati iz tih nepovezanih i neartikuliranih kroz usta
propuštenih misli, Svaguša je od njih tražio da u drugi dio susreta sa
Zenitom uđu ratoborniji. Da ne budu pičkice, nego da Rusima, oprostite
na nesavršenosti citata, razbiju pičku. Trebalo ih je, dakle, ud'riti.
Onako kako je predsjednik, kad već ovaj nije htio njega, ud'rio Bulkua.
I Jurica Buljat je ud'rio. Praktički još iz svlačionice. Dva puta za dva
penala. Za poraz zapisan...
............................................................***.....................................................................................
...još u lipnju, na samom početku priprema kad je postalo jasno da će
'bijeli' u novu sezonu ući sa starim igračima i još starijim trenerom.
Danas je, naravno, lako tvrditi da su pripreme bile promašene jednako
kao što je lako zasluge za sve uspjehe na europskoj sceni pripisati
sreći. Ili Bogu, kako je, i ne shvaćajući što govori, pobjede nad
bukureštanskim Dinamom, Unirejom i Anderlechtom objašnjavao Svaguša.
Trebalo je, naime, imati hrabrosti, pa u trenucima najvećeg
slavljeničkog pijanstva prokazati neznalice i nesposobnjakoviće,
uprijeti prstom u društveni talog koji je Poljud pretvorio u svoj brlog.
Uz blagoslov onih koji su šutjeli. A to znači svih.
Igrači se danas žale da su umorni, pretrenirani, da im je još ljetos
bilo jasno - poglavito nakon što su osjetili što znači rad s Edoardom
Rejom - kako Stanko Poklepović sa svojim pomoćnicima i kondicijskim
'stručnjacima' nije u stanju odgovoriti zahtjevima nogometa 21.
stoljeća. No, danas je kasno. Trebalo se žaliti jučer. A ne noćariti s,
recimo, Ivicom Livajom. Ili s njime kockati 'krateći' vrijeme na
gostovanjima.
Jedan iskusni trener, koji već godinama nije blizu poljudskoj srednjoj
struji, vašem je reporteru potvrdio da se u čudu prekrižio kad je vidio
kako se i što radi na Špacinim treninzima.
- Pa, on još uvijek živi u osamdesetima. Nogomet je odjurio 200 na sat, a
on to nije ni primijetio. Zadubljen u svoju teoriju, nije vidio što se u
praksi događa - kaže ne želeći svojim nogometnim imenom, težim, da se
razumijemo, od štruce Svagušina kruha, izaći u javnost.
O izostanku nediscipline spremno je progovorio i Goran Vučević.
Praktički mu je prvi dan nakon povratka 'na mjesto Peroševe nesreće'
postalo jasno u čemu je glavni problem Hajdukove momčadi. Nije Vučević
sasvim otkrio karte, ali je jasno ukazao na činjenicu da je Poklepović
bio sasvim izgubio uzde (ako ih je uopće ikada i držao). I to su, da se
razumijemo, svi vidjeli i znali. Pijanke i kartanje po novac odvijali su
se pred očima trenera, predsjednika, novinara i partybrejkera među
igračima. I svi su šutjeli. Uvjereni kako će dovijeka Tomasov pogađati u
rašlje s 25 metara, a Ibričić kopačkom slikati remek djela. A kad je
čarolije nestalo, kad je odzvonila ponoć u Kerumovu vrtu dobra i zla,
pred navijačima su se ponovno ukazali miševi i bundeva. Mnogo miševa
oko jedne, sto godina stare bundeve.
Kad je konačno pala odluka o Poklepovićevoj smjeni, a padala je nekoliko
mjeseci, trebalo je to obaviti što bezbolnije. Pa je odlučeno da se
žrtvuje Kup. U pitanju je ionako, kako je točno proljetos zaključio
Tomislav Butina, drugorazredno natjecanje kojemu se samo gubitnici
vesele. Vulić je s Istrom, ni kriv ni dužan, svoje odradio, a koliki su
razmjeri te njegove 'krivice' i 'duga' naivno je razotkrio Ivo Šušak
koji je novinarima priznao kako je poziv da preuzme Hajdukovu klupu
dobio desetak sati prije no što se susret između 'bijelih' i Istre uopće
imao odigrati. Bez da heklamo teoriju zavjere iz ovoga je sasvim jasno
kako je Špaco Puljanima predan bez borbe, samo što on to nije znao, pa
je tvrdoglavo odbijao odstupiti uvjeren kako će već nekako uspjeti
začepiti pirju koja je tijekom listopada počela puštati na sve strane.
SUKOB SA ŠURJAKOM
Odlazak Ivice Šurjaka s mjesta člana Hajdukove uprave zaduženog za
struku i dalje je obavijen velom misterije. Nedugo nakon očeve smrti
Šurjak je potpisao ostavku i više se na Poljudu nije pojavio. Oprostio
se uz nekoliko kurtoaznih rečenica i sklonio u zavjetrinu. Ipak, s
vremenom se počeo povjeravati intimusima. Jedan od njih nam je tako
otkrio kako je Šurjaka strašno pogodio Svagušin telefonski poziv dok je
bdio uz očevu bolesničku postelju.
- Ako se istu sekundu ne pojaviš na poslu, sutra ujutro možeš doć' po
radnu knjižicu - vikao je kroz slušalicu Svaguša.
- Daj, Svagi, smiri se, pa otac mi umire... - pokušao je na razum
apelirati Šurjak.
- Ne zanima me. Ili ćeš napokon počet' radit' ili više ne moraš ni
dolazit'!
I Šurjak više nije došao...
PREMIJE SVIMA
Nakon što su čitajući 'Vrime' saznali da je Joško Svaguša dobio nagradu
u iznosu od 50.000 eura za prošlosvibanjski osvojeni Kup, igrači su,
poglavito zaslužniji prvotimci, zahladnjeli odnose s predsjednikom. U
nekoliko navrata su od njega tražili da im isplati premiju, no do danas
je, barem u dogovorenom iznosu, nisu dobili. Jednako tako nitko ne zna
ni kad će biti isplaćena, također dogovorena, premija za ulazak u
Europsku ligu. Svaguša se pravda kako novca nema te kako će igrači
dobiti određeni postotak nakon što natjecanje u Europskoj ligi bude
okončano, odnosno nakon što UEFA prema Poljudu proslijedi novac za
sudjelovanje u tom natjecanju. Igračima je jasno da će taj iznos biti
znatno manji od obećanog te ne skrivaju zlovolju prema predsjedniku.
ŠPACO I JONJIĆ
Kad brod tone prvi se na drugu lađu prebacuju štakori. A kako bi ih
novi kapetan što bolje prihvatio blatom se nabacuju na bivšega. Pa se
tako sada rugaju i Stanku Poklepoviću sveudilj pričajući anegdote iz
njegova trenerskog mandata. S prezirom prema tim smrdljivim beštijama
ipak ne možemo odoljeti a da vam jednu ne prepričamo. Dakle, igraju
Rijeka i Hajduk, a Špaco, nakon što je crveni karton dobio Anas
Sharbini, poželio u igru ubaciti Mateja Jonjića. Pa se obraća svojim
pomoćnicima:
- Zovite Jonjića, neka se skine.
- Treneru, ali Jonjića nema...
- Kako nema?! Šta mu je?! Di je?!
- Pa... na tribini...
- Šta radi tamo?!
- Pa... vi ste ga poslali, bio je višak za klupu...
POVIJEST BOLESTI
Tragikomično je bilo pratiti povijest bolesti koja je u krevet bacila
Ahmada Sharbinija. Nakon što je stariji od dva brata Grobničana zalegao
uslijed nimalo bezazlenog meningitisa, nema toga tko na Poljudu nije
zdvajao nad još jednim izgubljenim napadačem. U tren je zaboravljeno tko
je bio zadnja rupa na Špacinoj svirali te kako je još Edy Reja na
pripremema u Španjolskoj dao dijagnozu prema kojoj Ahmad Sharbini,
citiramo, ne bi mogao igrati ni u petoj ligi. Pa, kako onda čovjek ne bi
dobio upalu mozga. Problem je samo što nije on u Hajduku jedini.
vinko vuković
[uredio Babangida - 11. studenog 2010. u 22:24]
