Mićun Jovanić.

Bio je najtrofejniji nogometaš zlatne generacije „Hajduka“, sedamdesetih godina prošlog stoljeća. U bijelom hajdučkom dresu osvojio je četiri titule prvaka države i pet kupova bivše države. Član šampionske momčadi bijelih bio je u prvenstvenim sezonama: 1970./71, 1973./74, 1974./75 i 1978./79, dok je slast osvajanja kupa osjetio 1972., 1973., 1974., 1975.i 1976. godine.

Mićun Jovanić, ili u Kaštel Gomilici, Mićo, rođen je 29. srpnja 1952. godine u Splitu. S nepunih deset godina, postaje članom pionirske momčadi “Jugovinila”, kada ga tadašnji trener Mile Momčilović, uzima pod svoje okrilje a s tim i službeno započinje njegov nogometni put. Pune četiri godine Momčilović je “tesao” dječaka, sve do onog trenutka, kada su treneri Hajduka, pokojni Ante-Biće Mladinić i Vojimir Kačić, gledajući utakmicu između svojih i “Jugovinilovih” pionira, zapazili dječaka – centarfora.

Dvije godine igrao je u pionirskoj momčadi “Hajduka” i redovito pohađao područni odjel gimnazije “Vladimir Nazor” u Kaštel Sućurcu. 1969. godine, tadašnji trener seniorske momčadi “Hajduka”, pokojni Slavko Luštica ukazuje Jovaniću povjerenje na utakmici s “Borom” u gostima, 14. prosinca 1969. (1:1), a time zapravo započinje i njegov profesionalni nogometni put, iako je profesionalni ugovor za “Hajduka”, potpisao nešto kasnije 1970. godine.

Mićun Jovanić, uvijek je naglašavao trajnu zahvalnost pokojnom Žigi Luštici, i ondašnjem kapetanu momčadi Draganu Holceru, koji su ga hrabrili i poticali u tim prvim početničkim danima, jer htjeli mi priznati ili ne, ipak svaki početak je težak.

Za ovog nogometaša, koji je u svijet nogometa, krenuo iz Kaštel Gomilice i svog “Jugovinila”, može se bez lažne skromnosti istači da je bio nogometni znalac, tehničar koji s loptom nije imao tajni. Na terenu je uvijek nastojao pokazati svoje kvalitete, borio se kao lav, međutim protivnika nikada nije potcjenjivao, niti faulirao namjerno, a bilo je protivnika koji su mu na njegovu profinjenu igru, igru znalca, uzvračali grubim startovima, tako da su i brojne ozljede, mnogo usporile njegov nogometni razvoj.

Evo što je o Mićunu Jovaniću, 1970. godine između ostalog izjavio njegov tadašnji trener pokojni Slavko Luštica: “Mićun je potvrdio svoje kvalitete. Vrlo je skroman momak, a ponaša se kao pravi profesionalac, kako i igri tako u i privatnom životu. Sve zadatke, i to vrlo teške, obavlja izvrsno. On ima u sebi nešto što je nemoguće naučiti. To je osječaj za loptu i prostor. On osjeti u pravo vrijeme gdje i kome treba dodati loptu. To je ona “dota”, kako navijači znaju reči”. Kada ovakove riječi o jednom nogometašu izreće takav nogometni znalac, kakav je bio pokojni Luštica, komentar je suvišan.

Ovaj nogometaš, “zlatne generacije”, “Hajduka”, pripadao je jednoj momčadi koja je sedamdesetih godina prošlog stoljeća, pod trenerskom paskom velikog Tomislava Ivića, haračila bivšom državom, šteta što nije postigla više na međunarodnom planu. Bila je to generacija nogometaša čija će imena trajno ostati “zlatnim” slovima upisana u povijesti Hajduka. Pa sjetimo se: Meškovića, Džonija, Rožića, Peruzovića,Holcera, Buljana, Žungula, Mužinića, Oblaka, Jerkovića, Šurjaka, Jovanića, Katalinića i drugih. Zbilja velikan do velikana ondašnjeg nogometa.

Mićun Jovanić, za seniorsku momčad Hajduka, odigrao je 393. službene utakmice, te postigao 72. službena zgoditka. U mladoj reprezentaciji bivše države ima 1. nastup a 3. nastupa u omladinskoj reprezentaciji Jugoslavije. Nastupao je i za reprezetaciju Hrvatske, i to za omladinsku i seniorsku reprezenaciju, na turniru republika i pokrajina bivše države.

Godine 1981. odlazi u belgijski FC “Anderlecht”, s kojim postaje prvak države, te nastupa u polufinalu lige prvaka. Potom 1983. godine, kratko se vraća u domovinu i pomaže “Solinu”, u obrani tadašnjeg drugoligaškog statusa, a blistavu nogometnu karijeru, završava 1986. godine u francuskom “Beziersu”.