karikirano, ali...
Sheriff i Bate su klasa i za Hajduk i za Aris

Hajduk ima povijest za diku i ponos, ali kad bi se gledalo zadnjih 15-ak godina, Hajduk je do ove godine bio jako nisko na "tablici vrijednosti", uostalom njihov euro koeficijent je to najbolje pokazivao... Hajduka nije bilo nigdje a mnogi klubovi koji prije nisu bilima mogli ni "prismrditi" su igrali i LP i EL (neki i visekrat), Hajduk nikoga nema pravo gledati s visoka (a to se videlo na primjeru Ziline, potjenjivalo se klub koji je godinu ranije igrao uspjesno EL)...
Ovogodisnji plasman Hajduka u EL je samo pocetak povratka Hajduka na veliku scenu, nadam se da ovo nece biti iznimka nego pravilo...

Pa da , to je ko da kažeš da je Ketsbaia najbolji igrač svih vremena samo zbog jednog gola ma koliko taj gol sladak bio

Trebalo bi pobijediti Lokomotivu i onda zadržati Gorana Vučevića, nagovoriti ga da ostane trener Hajduka do kraja jeseni. Možda to i ne treba uvjetovati, jer pobijediti Lokomotivu, kao da je to jednostavno. Naime, tijekom 2010. godine dosad su samo Lokomotiva i Cibalia nanijele prvenstvene poraze „bijelima“ i to na gostovanjima, sa po 1:2, a između je stala serija nepobjedivosti od čak 20 uzastopnih ligaških utakmica.

No, nije Lokomotiva tema ovog teksta, nego odjek uoči gostovanja kod „lokosa“, vapaj iz Hajdukove svlačionice: Vučeviću, ostani! Ako samo malo zagrebete u razgovor s Hajdukovim profesionalcima o trenutačnom stanju neizvjesnosti, dobit ćete unisoni odgovor:

- S Vučevićem i Vujovićem dobro radimo i lijepo se slažemo, živnuli smo, protiv Zagreba je već bilo mnogo bolje i možemo se vratiti na stazu pobjeda

Poruka iz svlačionice slaže se s intencijom uprave koja je pod patronatom glavnog gazde Željka Keruma postavila Vučevića za trenera, doduše „na dvije-tri utakmice“, ali bi ga već sad željeli nagovoriti da odradi taj posao barem do - 16. prosinca, što bi bilo logično rješenje. Pa neka Vučević ima svoje principijelne razloge zbog kojih još nije promijenio svoj stav i tvrdoglavi na „dvije-tri utakmice“.

Što kažu u svlačionici „bijelih“? Vratar Danijel Subašić najprije je pomislio da ga pitamo štogod o Lokomotivi?

- Ajme, ne o Lokomotivi, lani ste me slikali na Kopilici ispred „dizelice“, stop ferati i onda smo izgubili. Pokrali nas suci. Sad se moramo i Lokomotivi revanširati, veliki teren u Maksimiru nam odgovara. Puno nam je lakše nego prošli tjedan, Zagreb nam je dao mir, pokazali smo pomak na bolje, moramo svladati i Lokomotivu, ako ne opet smo u rupi.

O struci Subašić nema dvojbi:

- Svi bismo jako voljeli da ostane Vučević, oduševili su nas pristupom i on i Zlatko Vujović. Po priči u svlačionici nadam se da će se predomisliti i ostati do kraja. Sjećam se prije dvije godine Vučevića, tada nije ni trebao otići.

Vratar je „za“, što kaže mladi stoper Mario Maloča:

- Svi bismo jako voljeli da ostane, oduševio me, bilo bi šteta da opet mijenjamo trenera. Pobjedom protiv Lokomotive morali bismo učvrstiti taj stav, da se vratimo na stazu pobjeda. Bili smo jako umorni, posebno sam ja igrao baš sve utakmice i za mladu reprezentaciju, preskočio sam samo kup u Donjem Ladanju. Sad smo dva dana predahnuli, trebalo nam je. Vučević zna što nam treba, dobar je čovjek i stručnjak, otvoren, živnuli smo i nekako opet svi smo zadovoljni – kaže Maloča.

U napadu je proradio Anas Sharbini, opet je došao do svoga udarca. Njega je štitio i Poklepović, a Vučević mu je otvorio nove mogućnosti:

- Da je ostao stari trener golove ne bih ni dao, zamijenio bi me već na poluvrijeme, ha, ha – smije se.

Ali, bez malicije. Ispričao nam je o Vučeviću:

- Rekao mi protiv Zagreba da se ne vraćam u svlačionicu ako nešto dobro ne napravim. Potrudio sam se... Bit će mi jako žao ako ode, doživio sam ga kao pravo rješenje, na mene je u kratko vrijeme ostavio odličan dojam. Volio bih da duže ostane – kaže Anas.

malo sam se krivo izrazio...ne bih htio da ispadne da vas vrijedam, mislio sam na hajduk zadnjih 10 - tak godina, koji u europi nije napravio nista....svi znamo da je hajduk imao super rezultate kroz povijest, i bilo bi lijepo da se na te staze vratite, i dignete rejting hnl-a

Nitko ovdje ne poriče sve loše rezultate Hajduka zadnjih desetak godina.
Stvar je u tome što si ti krenuo braniti Cupera (što je u redu), a onda krenuo uspoređivati Aris i Hajduk, što nema veze s ničim.

Naravno da od Cupera neće biti ništa, jer nitko u Hajduku nema nimalo pameti napraviti neki dugoročni plan, nego se svi k'o zadnji idioti služe glupim poštapalicama tipa "što će nam skupi trener za 12 kola na proljeće", što podmeću dežurni ložači vatre (novinari). Lakše je svima manipulirati hrvatskim kvazitrenerima i na dnevnoj bazi prosipati gluposti po novinama i portalima, nego da dođe netko stručan tko će razbucati tu ustajalu žabokrečinu i uvesti pravi red i disciplinu.

zato sam usporedivao aris i hajduk

Albanija -  država drugog reda koju nastanjuju čovjekoliki primitivci

 Ervinu Bulkuu ništa nije bilo jasno. U svojih desetak godina staža profesionalnoga nogometaša nešto slično nije doživio. Čuo je i on, istina, priče o neobičnom, nekonvencionalnom ponašanju Hajdukova predsjednika, no nije baš vjerovao da čovjek s kojim se, prije nekoliko mjeseci kad je potpisivao ugovor, onako srdačno kucnuo čašama napunjenim viskijem može biti takva - seljačina. Čuo je Bulku i priče o predsjednicima koji bez kucanja upadaju u svlačionicu prve momčadi, no nije mogao vjerovati da će u svojoj tridesetoj godini doživjeti da jedan takav nasrne upravo na njega. Ali, eto, doživio je.

Njegovim kolegama bio je to 'običan dan u uredu', no Bulkuu je umalo prisjeo.

Ervin Bulku je Albanac. Da je, recimo, u hrvatskim medijima objavljena vijest kako je predsjednik nekog albanskog kluba navalio na 'svog' nogometaša u poluvremenu važne utakmice ovdašnji bi je čitatelj protumačio kao dobrodošao prilog uvriježenom mišljenju o Albaniji kao državi drugog reda koju nastanjuju čovjekoliki primitivci. Državi u kojoj ničeg osim problema i zombija nema. Pa je stoga sasvim logično da su im i predsjednici nogometnih klubova divljaci.

Dolazeći u Hrvatsku Ervin Bulku je mislio da dolazi na Zapad. U smiraj karijere zaslužio je malo mediteranskog sunca. Postelju s pogledom na tisućljetnu povijest i kulturu. Na civilizaciju. A predsjednika osobenjaka ima svugdje. Kao da mu je u Ukrajini bilo drugačije. Uostalom, svašta je on prošao, pa nije više balavac iz Tirane da ga nešto može iznenaditi.

A tako je i bilo sve dok se vrata svlačionice u poluvremenu utakmice između Hajduka i Zenita nisu otvorila. Sve dok nije ugledao zakrvavljeni predsjednikov pogled.

- Ajde Bulku, ud'ri me! -  povikao je Joško Svaguša, dok su ga trener Goran Vučević i igrači začuđeno gledali. A da o Bulkuu i ne govorimo.

- Ajde! - nastavio je poljudski predsjednik unoseći se u lice albanskom reprezentativcu tako da je ovaj u njegovu dahu mogao vrlo dobro razaznati što se konzumira na 'gornjem katu'.

Premda mu, rekosmo već, ništa nije bilo jasno, u Bulkuu se probudio onaj dječak koji je odrastao na ulicama Tirane. Ustao je spreman na sve, pa i na to da jednim precizno odmjerenim udarcem okonča svoju splitsku epizodu.

Slično je razmišljao i Goran Vučević. Promatrajući prizor iz loše domaće sapunice morao je odlučiti u trenutku. Izbaciti, uz neizbježnu primjenu sile, predsjednika iz svlačionice ili gospodski odigrati ulogu mirotvorca. Znao je Hajdukov trener što je ispravno učiniti, no ipak je postupio drugačije.

- Predsjedniče, smirite se... - stao je Vučević između Svaguše i Bulkua kojem je obrambeni nagon tjerao crvenilo na lice.

Predsjednik je popustio. Ili se to samo Vučeviću bilo učinilo. Ponadao se da će u miru moći okončati utakmicu za koju je svima bilo jasno da je ne može dobiti. Ako već moramo izgubiti, a izgubit ćemo, onda se barem nemojmo osramotiti tučnjavom u svlačionici. I Vučević je, naravno, čuo priče o Svagušinim motivacijskim metodama. Još od onog kolovoškog jutra 2009. godine, kad su vrata svlačionice nogom bila otvorena, znao je da s ovim poslodavcem neće naći zajednički jezik, no nije ni slutio da će zbog telefonskog poziva čovjeka kojemu nitko u Splitu ne govori ne uživo svjedočiti necenzuriranom ispadu novovalnog hrvatskog 'homo napijensa'. I to u poluvremenu utakmice koju su svi u klubu, pa tako i on i Svaguša, nazvali povijesnom.

I taman kad je Vučević pomislio da je situacija pod kontrolom, Svaguša je ponovno nasrnuo na Bulkua. Ovaj put fizički, što je rezultiralo Albančevim padom. Nespreman na fajt, Bulku je pobrisao pod svlačionice te vjerojatno nije ni čuo bujicu uvreda što ih je predsjednik, onaj isti koji se doimao tako srdačnim za onog kucanja kristalom, upućivao na račun njega i njegovih oguglalih suigrača.

Koliko se moglo razaznati iz tih nepovezanih i neartikuliranih kroz usta propuštenih misli, Svaguša je od njih tražio da u drugi dio susreta sa Zenitom uđu ratoborniji. Da ne budu pičkice, nego da Rusima, oprostite na nesavršenosti citata, razbiju pičku. Trebalo ih je, dakle, ud'riti. Onako kako je predsjednik, kad već ovaj nije htio njega, ud'rio Bulkua.

I Jurica Buljat je ud'rio. Praktički još iz svlačionice. Dva puta za dva penala. Za poraz zapisan...
 ............................................................***.....................................................................................

 ...još u lipnju, na samom početku priprema kad je postalo jasno da će 'bijeli' u novu sezonu ući sa starim igračima i još starijim trenerom. Danas je, naravno, lako tvrditi da su pripreme bile promašene jednako kao što je lako zasluge za sve uspjehe na europskoj sceni pripisati sreći. Ili Bogu, kako je, i ne shvaćajući što govori, pobjede nad bukureštanskim Dinamom, Unirejom i Anderlechtom objašnjavao Svaguša. Trebalo je, naime, imati hrabrosti, pa u trenucima najvećeg slavljeničkog pijanstva prokazati neznalice i nesposobnjakoviće, uprijeti prstom u društveni talog koji je Poljud pretvorio u svoj brlog. Uz blagoslov onih koji su šutjeli. A to znači svih.

Igrači se danas žale da su umorni, pretrenirani, da im je još ljetos bilo jasno - poglavito nakon što su osjetili što znači rad s Edoardom Rejom - kako Stanko Poklepović sa svojim pomoćnicima i kondicijskim 'stručnjacima' nije u stanju odgovoriti zahtjevima nogometa 21. stoljeća. No, danas je kasno. Trebalo se žaliti jučer. A ne noćariti s, recimo, Ivicom Livajom. Ili s njime kockati 'krateći' vrijeme na gostovanjima.

Jedan iskusni trener, koji već godinama nije blizu poljudskoj srednjoj struji, vašem je reporteru potvrdio da se u čudu prekrižio kad je vidio kako se i što radi na Špacinim treninzima.

- Pa, on još uvijek živi u osamdesetima. Nogomet je odjurio 200 na sat, a on to nije ni primijetio. Zadubljen u svoju teoriju, nije vidio što se u praksi događa - kaže ne želeći svojim nogometnim imenom, težim, da se razumijemo, od štruce Svagušina kruha, izaći u javnost.

O izostanku nediscipline spremno je progovorio i Goran Vučević. Praktički mu je prvi dan nakon povratka 'na mjesto Peroševe nesreće' postalo jasno u čemu je glavni problem Hajdukove momčadi. Nije Vučević sasvim otkrio karte, ali je jasno ukazao na činjenicu da je Poklepović bio sasvim izgubio uzde (ako ih je uopće ikada i držao). I to su, da se razumijemo, svi vidjeli i znali. Pijanke i kartanje po novac odvijali su se pred očima trenera, predsjednika, novinara i partybrejkera među igračima. I svi su šutjeli. Uvjereni kako će dovijeka Tomasov pogađati u rašlje s 25 metara, a Ibričić kopačkom slikati remek djela. A kad je čarolije nestalo, kad je odzvonila ponoć u Kerumovu vrtu dobra i zla, pred navijačima su se ponovno ukazali  miševi i bundeva. Mnogo miševa oko jedne, sto godina stare bundeve.   

Kad je konačno pala odluka o Poklepovićevoj smjeni, a padala je nekoliko mjeseci, trebalo je to obaviti što bezbolnije. Pa je odlučeno da se žrtvuje Kup. U pitanju je ionako, kako je točno proljetos zaključio Tomislav Butina, drugorazredno natjecanje kojemu se samo gubitnici vesele. Vulić je s Istrom, ni kriv ni dužan, svoje odradio, a koliki su razmjeri te njegove 'krivice' i 'duga' naivno je razotkrio Ivo Šušak koji je novinarima priznao kako je poziv da preuzme Hajdukovu klupu dobio desetak sati prije no što se susret između 'bijelih' i Istre uopće imao odigrati. Bez da heklamo teoriju zavjere iz ovoga je sasvim jasno kako je Špaco Puljanima predan bez borbe, samo što on to nije znao, pa je tvrdoglavo odbijao odstupiti uvjeren kako će već nekako uspjeti začepiti pirju koja je tijekom listopada počela puštati na sve strane.

 SUKOB SA ŠURJAKOM

 Odlazak Ivice Šurjaka s mjesta člana Hajdukove uprave zaduženog za struku i dalje je obavijen velom misterije. Nedugo nakon očeve smrti Šurjak je potpisao ostavku i više se na Poljudu nije pojavio. Oprostio se uz nekoliko kurtoaznih rečenica i sklonio u zavjetrinu. Ipak, s vremenom se počeo povjeravati intimusima. Jedan od njih nam je tako otkrio kako je Šurjaka strašno pogodio Svagušin telefonski poziv dok je bdio uz očevu bolesničku postelju.

- Ako se istu sekundu ne pojaviš na poslu, sutra ujutro možeš doć' po radnu knjižicu - vikao je kroz slušalicu Svaguša.

- Daj, Svagi, smiri se, pa otac mi umire... - pokušao je na razum apelirati Šurjak.

- Ne zanima me. Ili ćeš napokon počet' radit' ili više ne moraš ni dolazit'!

I Šurjak više nije došao...

 

PREMIJE SVIMA

 Nakon što su čitajući 'Vrime' saznali da je Joško Svaguša dobio nagradu u iznosu od 50.000 eura za prošlosvibanjski osvojeni Kup, igrači su, poglavito zaslužniji prvotimci, zahladnjeli odnose s predsjednikom. U nekoliko navrata su od njega tražili da im isplati premiju, no do danas je, barem u dogovorenom iznosu, nisu dobili. Jednako tako nitko ne zna ni kad će biti isplaćena, također dogovorena, premija za ulazak u Europsku ligu. Svaguša se pravda kako novca nema te kako će igrači dobiti određeni postotak nakon što natjecanje u Europskoj ligi bude okončano, odnosno nakon što UEFA prema Poljudu proslijedi novac za sudjelovanje u tom natjecanju. Igračima je jasno da će taj iznos biti znatno manji od obećanog te ne skrivaju zlovolju prema predsjedniku.

ŠPACO I JONJIĆ

 Kad brod tone prvi se na drugu lađu prebacuju štakori. A kako bi ih novi kapetan što bolje prihvatio blatom se nabacuju na bivšega. Pa se tako sada rugaju i Stanku Poklepoviću sveudilj pričajući anegdote iz njegova trenerskog mandata. S prezirom prema tim smrdljivim beštijama ipak ne možemo odoljeti a da vam jednu ne prepričamo. Dakle, igraju Rijeka i Hajduk, a Špaco, nakon što je crveni karton dobio Anas Sharbini, poželio u igru ubaciti Mateja Jonjića. Pa se obraća svojim pomoćnicima:

- Zovite Jonjića, neka se skine.

- Treneru, ali Jonjića nema...

- Kako nema?! Šta mu je?! Di je?!

- Pa... na tribini...

- Šta radi tamo?!

- Pa... vi ste ga poslali, bio je višak za klupu...

POVIJEST BOLESTI

 Tragikomično je bilo pratiti povijest bolesti koja je u krevet bacila Ahmada Sharbinija. Nakon što je stariji od dva brata Grobničana zalegao uslijed nimalo bezazlenog meningitisa, nema toga tko na Poljudu nije zdvajao nad još jednim izgubljenim napadačem. U tren je zaboravljeno tko je bio zadnja rupa na Špacinoj svirali te kako je još Edy Reja na pripremema u Španjolskoj dao dijagnozu prema kojoj Ahmad Sharbini, citiramo, ne bi mogao igrati ni u petoj ligi. Pa, kako onda čovjek ne bi dobio upalu mozga. Problem je samo što nije on u Hajduku jedini.
vinko vuković

Koji je ovo kurac???