zanimljiv intervju sa Jamesom
Nije trebalo dugo da Hajdukov Brazilac James Dens dobije nadimak. Na prvom treningu suigrači su ga, kao i mnoge strance prije njega, prozvali - Šime.
- Još me zovu Šime, a ja još uvijek ne znam zašto – kaže simpatični Brazilac iz Curicibe, koji je i ime dobio sasvim slučajno.
-
Dobar očev prijatelj zvao se James Dean, baš poput slavnog glumca. Otac me želio nazvati po njemu, no službenica je krivo upisala ime i tako sam postao James Dens.
Ni tu nije kraj neobičnostima.
- Iz rodne Curicibe u kojoj je bilo 33 stupnja Celzijusa, krenuo sam u Prag, u Slaviju, gdje me dočekao snijeg, kojeg sam prvi put vidio u životu i -14 stupnjeva. Uz to, nisam znao ni riječi češkog ni engleskoga. Prvi tjedni bili su pravi pakao, još sam morao proći inicijaciju, morao sam pjevati suigračima u svlačionici – prisjeća se James, koji engleski danas govori vrlo korektno, kao i hrvatski.
- Google translator me spasio, pomoću njega sam naučio jezik, a tamo pronađem i sve što mi treba.
Kompjuter je uvijek pri ruci. Kako zbog Googlea, tako i zbog kontakta sa suprugom, te majkom Lorenom i ocem Marciom, koji žive u Brazilu. Ali i zbog glazbe.
- Obožavam glazbu, najviše Halida Bešlića, Severinu i grupu Dalmatino – otkriva James, koji je spremno zapjevao Halidovu uspješnicu ¨Požuri¨.
U Zagrebu se uglavnom družio s Dinamovim Brazilcima.
-
Sve sam ih poznavao, a najbolji sam bio s Carlosom, koji mi je i predložio da potpišem za Hajduk. Rekao mi je: ¨Ne razmišljaj, potpiši, vidjet ćeš da je to nešto posebno¨ i stalno spominjao derbije na Poljudu. Posebno Torcidu.
U Brazilu su svi navijači Torcida, a ovdje samo u Splitu. Sjajni su, svaka im čast, ponekad mi nakon utakmice njihova pjesma danima ostane u uhu, pa je pjevušim. ¨Hajduuuuk.....¨
Na Poljudu često svjedočimo rasističkim uvredama tamnoputim igračima, James takvih problema nije imao.
- Nikad, u Splitu me svi vole, ljudi su doista srdačni...
Za razliku od brojnih nogometaša koji su stigli iz Brazila, James nije imao problema u djetinjstvu.
- Odrastao sam u situiranoj obitelji, otac je imao privatnu tvrtku, majka je kozmetičarka, tako da sam imao dobar život. Sa 17 sam položio dva prijemna ispita, želio sam studirati novinarstvo ili kineziologiju, no nogomet me odveo daleko od kuće...
S prilagodbom nije imao problema.
- Jedem sve, najdraži mi je rižot od škampi, a nakon utakmice ¨zgriješim¨ pojedem čevapčiće i popijem colu – kaže James, koji ima i poseban razlog za broj 33 koji nosi na leđima.
- Nevjerojatno, gdje god pogledam prati me taj broj, na satu, broj leta, sjedalo u zrakoplovu... svugdje 33. Čini se da mi je sretan.
Dinamo bježi pet bodova, no James smatra kako to nije nedostižna prednost.
- Možemo ih stići, oni će biti okupirani Ligom prvaka i HNL im nije toliko važan. A mi ćemo, kad se uigramo, biti sve bolji. Znam da ja mogu igrati puno bolje, a siguran sam i većina mojih suigrača – zaključuje James, koji još uvijek čeka svoj prvi gol u HNL-u.