Nadalje, što ćemo s igračima za koje klub treba platiti odštetu, kako njih staviti u isti platni razred s onima koji dolaze čistih papira? Svojevremeno je tako Florin Cernat bacan na stup srama kao najskuplji Hajdukov igrač, a zaboravljalo se da je na Poljud došao bez odštete, za razliku od Senijada Ibričića koji jest dobio manju godišnju gažu, ali je za njega Zagrebu plaćeno milijun i 800 tisuća eura odštete.

Ima toga još. Prema kojoj logici istu maksimalnu godišnju plaću može dobiti jedan tridesetogodišnjak, od kojega, realno, zarade od prodaje u budućnosti nema, ili jedan 23-godišnjak od kojega se očekuje da prodajom do vrha napuni klupsku blagajnu? Ili, kako je moguće da istu plaću imaju vremešni stoper, zbog kojega će na stadion eventualno dolaziti samo njegova rodbina, i mlađahni veznjak/napadač koji ne samo da daje golove, nego i puni novinske stranice, podiže vrijednost klubu kao brendu, te dovodi publiku na tribine? Ili pak služi kao pokriće za kredit u lokalnoj banci?

Politika prodaj sve što možeš, a kupi ono što nitko neće - jer upravo je to politika novog Hajdukova vodstva - sasvim je legitimna. No, ona jamči još jednu (dvije, tri...) sezonu tijekom koje će svaki bod s gostovanja u Vinkovcima ili Koprivnici biti uspjeh, a značajniji europski iskorak moguć samo uz maksimalni doprinos sreće i slučajnosti. 

Naravno, Grbić, Fiorentini, Kalinić... nemaju veze sa slučajnošću. Kad bi se Maleš njih riješio, kao što je želio onaj kandidat koji je zapravo i pobijedio na natječaju, bila bi to ušteda koja bi dugoročno Hajduku donijela najviše koristi. Bio bi to trenutak da mu i na ovome mjestu skinemo kapu.