LAVA U BALUNU
Zdravko Reić: Ivan Lendrić kao primjer površnosti Hajduka
Hajduk je dugi niz godina uživao ugled jedinstvenog modela škole nogometa, na temeljima nauka barba Luke Kaliterne, što je početkom šezdesetih prošlog stoljeća obnovio Biće Mladinić, a potpuno razradio, produbio, čak revolucionarizirao Tomislav Ivić, genijalni formator mladih igrača. Iz tog inkubatora pokraj stare plinare nicali su igrači prvoligaške kvalitete; pazite, one lige, jugoslavenske, koja je bila među vodećima u Europi.
Uvjeti za rad bili su mizerni, čak bi se moglo tvrditi i smiješni: betonski dvor sa stoljetnom murvom u sredini, uski trak garbuncina uz teren iza južnih vrata, te trokutasti prostor iza istočnoga gledališta, zvan pišarjola, jer su gledatelji tu uza zid tijekom utakmice praznili svoje mjehure. I da, Ivić je katkad koristio usluge gimnastičke dvorane DTO Partizana u Omladinskoj ulici…
Ali kad se Hajduk preselio u Poljud, kad su na raspolaganje dobili faraonske dvore (stadion, dva pomoćna terena, veliku dvoranu za trening, niz prostora za vježbanje, moderne kancelarije), bilo je logično da škola nogometa dobije nove zamahe. Međutim, to se nije dogodilo…
Prije nekoliko mjeseci Barcelona je svoju “canteru” (doslovni prijevod sa španjolskog je kamenolom), kako zovu omladinski pogon, preselila iz La Masije - mitske zgrade uz Camp Nou, od 1979. spavaonice mladih igrača - u moderni Ciutat Esportivu, u suburbu Sant Joan Despi, na periferiji Barcelone, udaljenu petnaestak minuta taksijem.
Tu se događa, u kolosalnim uvjetima za rad i život, Barcelonin skok u novo stoljeće, investicija od 77.527.699 eura. Njima se sigurno neće dogoditi pad kvalitete rada i proizvodnje, kako se to zbilo s Hajdukom. U La Masiji je bilo smješteno pedeset dječaka, odnosno mladića, a u novoj zgradi u centru Joan Gamper, nazvanom po osnivaču nogometnoga kluba, koja izvana više sliči na neku kliniku nego na hostel za mlade, sada komfor uživa 80 mladih igrača, odabranih za moguće nasljednike Xavija, Inieste, Busquetsa, Piquea i drugih aktualnih asova.
Barcelonin centar raspolaže s čak devet terena (pet s umjetnom travom), svi striktnih dimenzija 105 puta 68 metara, koliko je i teren na Camp Nou, s istom visinom trave, koju dvadeset godina održava isti čovjek. A čak sedam od tih devet terena na raspolaganju je za polaznike nogometne škole (13 momčadi od sedam do 17 godina) i za trening Barcelone B.
Na tih velebnih 137.000 četvornih metara nalaze se i sve drugi potrebni prostori – parkiralište, uredi, skladišta, press-dvorana… Održavanje sportskog centra košta oko 15 milijuna eura, u što su uključene i plaće pedesetak trenera, masera, administratora, funkcionara, čuvara, čistača, kurira…
Guillermo Amor (44) direktor je škole, on nadgleda rad trenera svih uzrasta, a vrlo često Pep Guardiola i njegov prvi pomoćnik Tito Villanova prate treninge dječaka i mladića. Ono što je kao stil rada nametnuo Johan Cruijff od 1988., kad je postao trener, a to je jednoobraznost načina igre (4-3-3), provodi se do danas. - Ova je generacija prvotimaca jedinstvena – rekao je Amor, koji je deset godina bio nezamjenjivi igrač Barce (1978. do 1988.).
Teško će biti stvoriti novu, tako talentiranu i homogenu grupu, ali među mladima sigurno će njih dvadesetak postati klasni igrači. Amor, ali ni bilo tko drugi ne usuđuje se izgovoriti ime vjerojatne buduće “fuoriclasse”, jer identitet najdarovitijih do navršene 16 godine najveća je tajna.
Poznat je slučaj Cesca Fabregasa, poniknulog u “canteri”, kojega je 2003. jednostavno zdipio Arsen Wenger i odveo ga u Arsenal (sada Wenger traži 35 milijuna eura za kapetana “gunnersa”). Na sličan način oteo je Barci prije nekoliko mjeseci talentiranog veznjaka Jona Miguela Torala (jamčio mu je zaradu od 900.000 eura godišnje).
- Ne želimo licitirati s roditeljima, računamo na njihovu lojalnost, ali ipak javljaju se kradljivci koji nam otimaju mladiće. Zar ta praksa nije i kod nas, pa kad Dražen Mužinić uoči Krunu Ivančića, mladog napadača Croatia Sesvete, čiji je otac, kao i Kruno, žestoki navijač Hajduka, onda se pojavi Zdravko Mamić i isplati pola milijuna kuna klubu pa ga odvede u Dinamo.
U Barceloni je naglasak na odgoj igrača, znači ne samo na nogometnom planu, nego općenito, tako da se ne može dogoditi da pojedinac sklon ispadima ili loš učenik opstane u tom društvu.
U Barci nema face kakav je za juniore Hajduka bio Srećko Vidaković, popularni prijatelj gradonačelnika Željka Keruma, koji je na razne načine doslovno ispravljao negativne ocjene Nikoli Kaliniću i drugima iz pomlatka “bijelih”. - Naši pitomci imaju na raspolaganju sve za komforan sportski život, njima ništa ne manjka – rekao mi je Pere Gratacos, 54-godišnji direktor “Joana Gampera”. Oni tu imaju vremena za sve, od treninga do učenja, pa i zabave.
Roditelji mogu jedino do ulazne barikade, gdje se susretnu sa svojim sinovima, a jednom tjedno, kad je utakmica, propuštaju ih na tribine da vide kako igraju.
Treninzi su obvezno od 17 pa do 21 sat, za one koji ne stanuju u novoj La Masiji na raspolaganju je prava flota taksija, koji ih dočekuju pred školom, dovode na trening, pa onda razvoze kućama, neke čak i stotinjak kilometara daleko od Barcelone. Barcelona tradicionalno poklanja najveću pozornost odgoju mladih igrača, i to ne samo zato što im je to najisplativije, nego osobito zbog toga što se inzistira na zajedništvu, na izrastanju.
Uostalom, praksa je da najmanje 50 posto prvotimaca mora biti iz “cantere”, tek u tom slučaju moguće je angažirati igrače iz Španjolske (maksimum 35 posto), dok se tek tada može tih 15 posto kadra kupovati u inozemstvu.
Mnogi klubovi nastoje imitirati model Barcelone, ali ima i privatnih pokušaja, kao što je slučaj sa školom Nova Candela, na periferiji Buenos Airesa, koja je otvorena 2007. Struktura te škole identična je onoj u Barceloni (skauti, treneri, maseri, psiholozi, učitelji, nutricionisti, liječnici), tu se koriste sportski, organizacijski i društveni programi koji su u Ciutat Esportiva.
Ipak ima razlike u jednom detalju, u sobi glavnog skauta Pabla Fortea, uz ostakljeni zid pokraj kojega se prolazi na trening, postavljena je golema geografska karta sa strelicom prema Kataloniji i velikim uočljivim natpisom “Barcelona 10.161 km”.
Jer, prije i poslije treninga mladi su polaznici stimulirani da i na taj način vide gdje im je cilj. Barcelona u svojim dosjeima vodi podatke o 4763 mlada igrača u dobi od sedam do 23 godine, njihova se radiografija dopunjuje, čak 21 skaut s još stotinjak “ojeadores”, to jest izviđača, prati razvoj (prošle sezone gledali su i izvijestili središnjicu sa 5245 utakmica).
Oni su detektirali potencijale 943 dječaka i mladića, pa je nakon konzultacija stručnjaka iz omladinskog pogona (njih devet analiziraju i potpisuju svoje procjene) taj korpus smanjen na 221 igrača za koje se drži da imaju “nivel Barca”.
Barcelona je svijetu ponudila recept, na ljudima je iz Hajduka da taj model primijene. U okviru svojih mogućnosti, ali za budućnost “bijelih” nema drugog puta. Svi koji su do sada vodili splitski klub s velikim pretenzijama startaju u reorganizaciju omladinskog pogona, nažalost, bez pravih zaokreta.
Hajduk je prije trideset godina dobio uvjete za rad kakve nije imala ni Barcelona, danas “bijeli” gube utrku s rivalima, posebno Dinamom, jer se u razvoj škole nogometa premalo ulagalo. Sve se svodi na personalne promjene, na borbu za trenerska mjesta, pa se tu događa da potpuno neiskusni mladi stručnjaci dobivaju u ruke najosjetljivije uzraste i tako se usporavaju ili čak upropaštavaju najtalentiraniji.
U Hajduku se događa kronična neinformiranost o razvoju igrača, što je neoprostivo posebno kad je riječ o mladićima koji imaju potencijala i koji su godine proveli u pogonu “bijelih”.
Slučaj s Ivanom Lendrićem jedna je od tih priča… On je samoinicijativno otišao na posudbu u Zrinjski, na 28 utakmica postigao 16 golova, bio prvi strijelac lige, i dok je tamo godinu dana igrao, iz Hajduka su ga navodno jedan put išli gledati! Kakva je to (ne)odgovornost prema jednom od najtalentiranijih, nije potrebno isticati.
Ali inozemni klubovi, koji valjda imaju bolji uvid, spremni su dati 700 ili 800 tisuća eura za njegov otkup, Hajduk bi ga sigurno pustio za milijun. Je li Lendrić napadač kojeg treba pustiti i nešto zaraditi ili će ga se zadržati i ostaviti da čami na klupi, to je delikatno pitanje, ali i odgovornost ljudi koji vode klub.
Dijagnozu u prvom redu trebaju dati Milo Nižetić, odgovoran za struku, ali i Ivica Matković, kao šef škole. Oni su uz dijagnozu dužni ponuditi i prognozu što se može dogoditi s Lendrićem, ali nikako ne bi smjeli pobjeći u čekanje pa da vrijeme pokaže koje su Lendrićeve mogućnosti. Ne, logično je da se traži očitovanje, izjašnjenje… Zar je zaista moguće da u Poljudu ne znaju što bi s Lendrićem?
...da sam na mjestu uprave ni u kom slučaju ga nebi davao za tu siću nego fino reko dečko nećeš nigdje ić i dok se ne opametiš nećeš ni trenirat s prvom ekipom nego ujutro u 6 niži krugove po Poljudu ,,,a kad mu dođe iz guzice u glavu da će tako sam sebe zajebat onda će molit da ga vrate u prvu ekipu i neće mu bit problem konkurencija ...
