evo dao sam si truda i iso prepisivat clanak iz 21. stoljeca...
RAZOČARANI KATOLIK - VJERUJEM U HAJDUKA I NJEGOVO USKRSNUĆE
Ali majko, pa ima vas točno tri milijuna, šesto devedeset sedam tisuća i sto četrdeset troje. Skoro sto posto. Jedan više ili manje, šta ti to znači? - pravdao sam se u roditeljskom domu nakon što mi je, eto, izlanulo da se nalazim među onih nekoliko stotina navodnih egzibicionista, "Građana svijeta", "Klingonaca", "Marsovaca", "Zemljana" i "Ljudi" o kojima su izvještavali mediji. Radi se, naravno, o popisu stanovništva Hrvatske, a sudbina je htjela da nakon godine i pol kilavljenja Državni zavod za statistiku rezultate objavi baš pred Božić. U obitelji gdje majku kolokvijalno nazivamo "katoličkom fundamentalisticom" - a u stvari je obična žena koja redovito odlazi na mise i pjeva u crkvenom zboru - dok je otac svoje vjerske dužnosti mahom apsolvirao još u djetinjstvu i danas se na poticaj supruge žrtvuje tek za Badnjak i eventualno Uskrs, vijest o religioznom opredjeljenju sina izazvala je pravi mali potres. "Hajduk? Vjeruješ u Hajduk?!", kršila je ruke mater, dok je stari mudro šutio i tek mu se po smješku na krajičku usana moglo primjetiti tračak zadovoljstva. "Pa odkud ti ta ideja, zašto se zajebaješ s našom vjerom? Šta ti to uopće znači?". upitala je već prilično rezigniranim tonom i nimalo kršćanskim rječnikom. Vijest o preobraćenju jedinog sina nakon početnog šoka potaknula ih je na akciju - nemoj, molim te, o tome puno pričati, šta će ljudi reći? A šta ako saznaju bake u Grudama i Bugojnu, kako im objasniti to tvoje ludilo? Eto, na njihovu žalost, javno priznajem: u rubrici "vjeroispovijest" na opće iznenađenje popisivačice upisao sam "Hajduk". Riječ je o osobnom i iskrenom opredjeljenju jednog razočaranog katolika, koji je pored toga zaključio da Crkvi u Hrvata danas ne fali ama baš ništa, pa ni njegova jedna jedina recka u stadu skrušenih, poniznih i krotkih ovaca. Bilo njih 3.697.143 ili, recimo, 3.697.144 - iskreno, koga zaboli ona stvar? A u takvoj situaciji, za Splićanina i Dalmatinca jedini logičan i ispravan izbor jest, eto, taj Hajduk. Brojni sociolozi već su proučavali fenomen splitskog kluba i podudarnost ponašanja njegovih navijača s osnovama religije, stručni radovi i knjige su napisani o pomalo blesavih ljudima koji su u stanju od jutra do sutra raspravljati o taktici i suđenju, o desnom beku i lijevom krilu. Kada Hajduku ide dobro, život u Dalmaciji bude opušteniji, ljepši i radosniji. Svakome tko je proveo više od tri dana južno od Svetog Roka stvar je potpuno jasna, a i turistima ne treba dugo za shvatiti da u Splitu postoji jedna posebna religija - ako ni po čemu, onda po broju Hajdukovih grafita i grbova na zidovima i pročeljima zgrada. Njih je jednostavno bezbroj - možda tek mrvicu manje od broja križeva na zvonicima desetaka crkava izgrađenih u zadnjih dvadeset godina. Eto, potpisnik ovih redaka sasvim intimno vjeruje u Hajduk, a razlog tome možda je činjenica da s jednom malom iznimkom sredinom devedesetih i nije imao sreću doživjeti ga u svoj njegovoj veličini. Možda je Hajduk lijep samo dok se čeka - kao što je i katolička vjera bila bogatija i zdravija u komunizmu, kada nije imala milijune od Vatikanskih ugovora? Je li predmet vjere mene i 56 mojih kolega stvarno toliko mističan, neuhvatljiv i neopisiv, ili se radi tek o ovozemaljskoj sitnici koja će, jednom kada se materijalizira, izgledati banalno i profanirano? Hajduk će jednog dana sigurno uskrsnuti i to je, naravno, bit ove naše male vjerske zajednice s tek šeszdesetak ovaca, višestruko manje čak i od moćne povlaštenje sekte hrvatskih Jedija koja broji respektabilnih 303 člana. Čemu život, čemu sve, ako nema vjere i nade?