Kad je prije nešto više od četiri godine zagrebačko-livanjski tajkun Jako Andabak, danas najveći mali dioničar Hajduka, odlučio uložiti u dionice kluba svojih deset milijuna kuna (poslije je dodao još četiri milijuna), objavio sam u Spektru, pod naslovom “Anđeo spasitelj Jako sletio na Poljud”, citiram:

“Šjor Jako Andabak je zaslužio da mu se svi u Poljudu klanjaju, da mu podastru crveni tepih, da mu u svečanoj loži daju ne jednu, nego pet poltrona…”

Stvarno, to je bilo vrhunsko iznenađenje, autentični šok, dokaz da ima poslovnih ljudi koji žele uložiti svoj novac u Hajduk. Šjor Jako je u prvom redu bio dobrotvor splitskoga kluba, primjer drugima, premda su pojedinci znali na zlonamjeran način tumačiti njegov interes za “bijele”.

Kako god okrenuli, Andabak zaslužuje naklon, zauvijek. Uostalom, baš je Andabak kao poslovni čovjek, bez obzira na emocionalne razloge ulaganja (“svojevrsni dug u odnosu na sjećanje na oca i brata, pokojne Stipu i Nikolu, velike navijače Hajduka”), iskazao vjeru da splitski klub može biti i unosan posao.

Prije nego što je krenulo preoblikovanje po Zakonu o sportu, bilo je nekih najava o ulaganjima stranoga kapitala u Hajduka. Najkonkretniji je djelovao ruski bogatun Dmitrij Železnjak, koji je potpisao jednogodišnji sponzorski ugovor na 700.000 eura, ne znam koliko je uplatio.

Bilo je najava, nekih signala, ali i razgovora da u Hajduk svoj kapital investiraju šeik iz Katara, odnosno bogata iseljenička obitelj Andronika Lukšića. I to je istina, bez obzira na to što su me pojedinci pokušali opanjkati kako sam “sve izmislio”. To su tumačenja onih koji ne mogu podnijeti da drugi znaju više, točnije, kad takvi ne raspolažu provjerenom informacijom, osjećaju se pogođeni.

‘Misteriozni Amerikanci’

Ti su sad procijenili kako su se pojavili “misteriozni Amerikanci”, a u biti se dogodilo da su napokon u Split stigli pravi biznismeni, face koje znaju što žele… Naravno, oprez nikad nije na odmet, jer se toliko puta događalo da špekulanti, pravi avanturisti i prevaranti, bez podloge, nastoje uletjeti u poslove.

Međutim, po svemu sudeći, ovi Ameri nisu kao oni koji su Splitu nudili projekt AFCO. Michael Glover, ugledni američki odvjetnik, s grupom poslovnih ljudi različitog profila koje zastupa, sigurno je faca koja se ne razbacuje praznim obećanjima i najavama planova bez pravog temeljnog pokrića.

Zato, welcome, mister Glover, dobrodošli, hvala vam unaprijed na želji da u mitski klub investirate svoj kapital, točnije Hajduku u Hrvatskoj i Europi vratite dignitet koji zaslužuje. Smiješno je da pojedinci oko splitskoga kluba nastoje prosuti sumnju, ono tipično “odakle sad ovi…”.

I kad baš i ne mogu naći prigovor, onda se pitaju zašto i kako je u tu megaposlovnu inicijativu upleten bivši direktor Hajduka Fredi Fiorentini. Jedan od nevjernih telefonirao mi je i zapitao: “Zašto baš Fio od 4,5 milijuna Hrvata?” Pa, zato što je do sada Fio jedini koji je znao izazvati interes, koji je zbog svojih veza otkrio potencijalne ulagače, omogućio im “pogled iznutra”, dokazao da je Hajduk prava prilika za niz poslovnih poteza.

Naravno, bit će priča, odnosno olajavanja i na račun moje podrške da Amerikanci postanu većinski vlasnici Hajduka, bit će onih koji će tumačiti kako se iza svega krije privatni interes, posebno će žestoki biti oni koji sad imaju ili vide svoj interes u aktualnom trenutku kluba. Raduje spoznaja da je gradonačelnik Ivo Baldasar krenuo u razgovore, da je iskazao interes za definitivnu, pravu privatizaciju “bijelih”.

Je, je, je, neka se sve ispita, do potankosti, ali s druge strane ne, ne i ne da se ova američka inicijativa zaustavi odugovlačenjima i smicalicama. Uzmimo ideju o referendumu. Kad sam to opetovano čuo, čini se da je to tipično nastojanje kako zakočiti prodaju dionica zainteresiranima. Kao prvo je pitanje što će se tražiti tim referendumom.

Držim da je svaki referendum kod nas osuđen na propast, osim onoga o hrvatskoj samostalnosti (od 85,56 posto birača, čak 94,17 nas glasalo je za samostalnu državu). Narod je bilo itekako briga da dobijemo svoju državu, faktički aklamacijom. Odaziv na onaj drugi, za ulazak u Europsku uniju, bio je upola manji (66,27 posto glasalo je za, od izišlih 43,51 posto birača).

Hajduk nije samo splitski, nego i dalmatinski, hrvatski, pa u krajnjoj liniji i svjetski klub. Zašto i kako bi se onda trebalo o sudbini “bijelih” pitati ekskluzivno stanovnike Splita? Zar samo zato što je većinski vlasnik Grad Split, do kojeg je statusa došao svojevrsnom darovnicom države, uz trik da su dugovi Hajduka prema državi pretvoreni u dionice u korist Grada?

Recept za fijasko

S referendumskim pitanjem tipa “jeste li za prodaju kluba?” dogodio bi se fijasko. Jedini korisni referendum o odnosu Grada i Hajduka, o opstanku splitskoga kluba, bilo bi pitanje, recimo: “Jeste li za to da se stalno svakog mjeseca za klub izdvaja jedan posto od bruto/neto osobnog dohotka svih građana?” To bi prošlo malo morgen.

Ne bi – napisao sam i više puta rekao – referendumom bio izglasan novac ni za bolnicu, ni za dječje vrtiće, ni za nove ceste, ni za radna mjesta, ni za očuvanje Dioklecijanove palače. Vjerojatno bi jedino pozitivni odgovori došli na referendumu o tome da će svatko od nas živjeti pet godina duže. E, tada bi se diglo i staro i mlado, glasali bi za…

Grad kao aktualni većinski vlasnik s 56 posto udjela obvezno treba zadržati 25 posto plus jednu dionicu kao osiguranje da novom vlasniku ne bi moglo pasti na pamet Hajduk preseliti u Šibenik, promijeniti ime ili znamenja kluba. Dakle, u gradsku bi blagajnu ušlo cca 80 milijuna kuna, a Grad bi zadržao stratešku kontrolu. Taj paket od 25 posto plus jedna dionica bitan je zbog članka 14. klupskog statuta, koji govori da o povećanju ili smanjenu temeljnoga kapitala može odlučiti najmanje 80 posto od prisutnih dioničara.

Da svima bude jasnije: temeljni kapital Hajduka procijenjen je nominalno na 268,216.000 kuna, izdane su 536.432 dionice po 500 kuna. I kad bi novi većinski vlasnici proveli dokapitalizaciju, recimo od 200 milijuna kuna, mogli bi s klubom učiniti što god ih je volja. Zato je spomenutih 25 posto plus jedna dionica prava brana, garancija da će Hajduk ostati splitski sa svim svojim znamenjima.

No, pitanje je zašto sumnjati u dobre namjere Amera. Zašto ne prihvatiti vjerojatnost da su to biznismeni koji bi na radost navijača stvorili vrhunski klub, pravu tvornicu uspjeha i zarade? Glover je, evidentno s preciznom nakanom, živio u Splitu od 9. siječnja do 20. veljače ove godine, njegov sin Macario trenirao je s juniorima Hajduka (pukao mu je križni ligament), tako su izbliza otkrivali značaj i mogućnosti kluba. Nadalje, ljudi koji su u Gloverovoj grupaciji zaista predstavljaju, kako su kazali, “jedinstvenu kombinaciju za razumijevanje sportskih i financijskih mogućnosti”.

Na kraju, tko bi mogao biti protiv Amerikanaca ili nekih drugih zainteresiranih? Jer, ima ih još. Jedino oni koji sad, bez ulaganja i bilo kakve odgovornosti, pod firmom “Naš Hajduk” odlučuju o sudbini kluba, točnije direktno o izboru Nadzornog odbora, indirektno o predsjedniku, svakako i o poslovnim potezima.

ZDRAVKO REIĆ
http://www.slobodnadalmacija.hr/Sport/Hajduk/tabid/83/articleType/ArticleView/articleId/214318/Zdravko-Rei-Welcome-Mr-Glover--comp.aspx