Jedino ako MarkanK i naš cijenjeni forumaš Ivan Rilov nisu iste osobe 
Ovo je priča o prvoj velikoj Hajdukovoj zvijezdi, igraču kojega su ondašnji vladari euro nogometa poput Čeha(ali i drugih- primjerice Talijana) smatrali jednim od najboljih u Europi, i željeli ga dovest u svoje redove, u čemu je prrednjačila praška Slavija.
ime mu je Nikola Gazdić, a obzirom na njegovu ćud i kuštravu, kovrčavu kosu nadimak mu je bio Janjčić.
Prvi je igrač koji je u dresu Hajduka zabio 100 golova. Svi stariji koji su ga se sjećali ko igrača su redovito uz imena legendarnog trojca Beara-Vukas-Matošić navodili i Gazdića kao četvrtog u društvui najboljih svih vremena.
Međutim, ovo i nije priča o njegovoj igračkoj klasi, bar ne u prvom planu. Ovo je priča o srcu.
Zagreb je prije 2. rata imao tri velika nogometna kluba: Hašk, Concordiu i Građanski. Zanimljivo je da ni s Concordiom ni s HAŠKOM Hajduk nikad nije imao napetosti, trzavica i sličnih problema- utakmice su više manje protjecale u sportskom, gotovo prijateljskom duhu, za razliku od utakmica s Građanskim. Tu se od samog početka, od doslovno prve utakmice koju su ta dva tima odigrala vidjelo ogromno nadmetanje, volja za pobjedom, koji će se vremenom roditi u najveće rivalstvo hrvatskog sporta, usudio bih se reći.
Prva utakmica odigrana je u Zagrebu 1913. i Građanski je bolji s 3:2.
Iduća je ona bitna za našu priču- igra se 6 godina kasnije, opet u Zagrebu, dakle 1919.
Velik problem bilo je putovanje- put do Zagreba i nazad uz najkraći mogući boravak u Zg i igranje utakmica protegnuo se na čitavih 7 dana! Infrastruktura je za današnje pojmove bila-upravo nezamisliva.
Vrlo važno je napomenuti da su igrači tada bili amateri, većinom studenti ili zaposleni, te njihovim poslodavcima/profesorima ?tamo neka nogometna utakmica? nije značilo skoro pa ništa, sedmodnevno izostajanje s posla ili studija u Beču, Pragu ili Pešti predstavljalo je ogroman problem. Ipak, konačno je momčad skupljena, najbolja moguća i otputovala u Zagreb. Derbi završava prekidom kod rezultata 2:0 za Građanski usljed toga što su Splićani nezadovoljni navodno pristranim suđenjem napustili teren, a bilo je i fizičkih obračuna. Hajduk je na zg turneji odigrao još i 1:1 s Concordiom i izgubio 0:4 od HAŠK-a.
Vijesti o dva poraza, posebno o onom kontra Građanskog, doslovno je čitav Split, tada gradić od svojih 20-ak tisuća ljudi, digla na noge. Ubrzo se prošiirila priča o navodnom nezalaganju, pa čak i izdaji, puštanju utakmice. Netko je "morao" biti kriv. Pod pritiskom javnosti, neiskusna uprava kluba donosi drakonsku odluku- isključuje iz kluba najboljeg igrača i strijelca- Gazdića. Siroti Janjčić je preko noći od idola Splita i Dalmacije postao, blago rečeno, "persona non grata" u svome gradu, i od srama se nije želio vratiti u Split, iako optužbe nisu imale veze s istinom, te je iz Zagreba otputovao u Beograd u kojemu provodi iduće 2 godine.
Ono što nitko nije ni pokušao uzeti u obzir je činjenica je Gazdić te utakmice igrao ozljeđen, na svoju odgovornost, nikako ih ne želeć propustiti, i umjesto da ga se cijeni zbog toga- pribijen je na stup srama.
Vremenom, stvari su se smirile, porazi polako zaboravili, a Hajduk je nastavio dalje. Baš kao i Građanski, koji je kroz iduće dvije godine odigrao niz odličnih utakmica kontra nekih od najboljih ekipa Europe.
Ubrzo, rodila se ideja o novom dvoboju, po prvi put- u Splitu.
I, za Hajduk, taj 22. Svibnja 1921. Postat će, rekao bih, preloman trenutak u povijesti prijeratnog Hajduka. Od tada bijeli će se sve tamo do pred kraj 30-ih kretati uzlaznom putanjom.
Građanski stiže u Split osokoljen odličnim rezultatima koje ostvaruje, i nimalo ne sumnja u pobjedu. Bahatost je išla do te granice da su neki od njaboljih igrača tog kluba na Hajdukovo igralište stigli u fijakeru!
Čuvši za taj ?revanš?, Nikola Gazdić, tada već ozbiljno obolio od tuberkuloze, šalje pismo u Split, Hajduku, u kojemu moli tadašnje autoritete- predsjednika Šoru, igrača-trenera Mantlera i , iznad svih- Luku Kaliternu, tada već neprikosnovenog autoriteta među igračima- da se vrati, da ga puste da odigra još makar samo tu utakmicu, pa neka mu je i zadnja, iako je bio tek u srednjim dvadesetima.
Iz Hajduka stiže odgovor u pomirljivom tonu(Janjčiću, vrati se!)- i Janjčić se vraća u svoj Split, potiho, gotovo skrivećki, i opet moli Kaliternu i Mantlera da ga postave u igru, iako su ovi već odredili postavu bez njega i pripremili utakmicu. Ipak, oni pristaju, i na teren, pred tada nevjerojatnih 5000 ljudi istrčava i Gazdić. Ne treba ni govoriti da je interes za utakmicu bio nezapamćen, a navijači posve iznenađeni Gazdićevom prisutnošću na terenu.
Stariji poznavaoci igre kažu da je to i do dan danas bila najbolja partija jednog igrača u bijelom dresu, bez obzira na sve velikane koji su slijedili.
Građanski je poveo rano, već u 15. Minuti golom Graneca.
Tada na scenu stupa Gazdić i nizom efektnih poteza, ponajprije- driblinga i prodora izaziva posvemašnju pomutnju u plavoj obrani koja ga , iako pokušavajući na sve načine, ne uspijeva zaustaviti.
Zauvijek ostaje zapamćen i izjednačujući gol koji je zabio Vrđuki tog dana: izbacio je iz igre driblinzima čak četvoricu protivničkih igrača, izišao sam pred vratara , fintirao snažan udarac, da bi, nakon što je vratar pao, samo preskočio loptu, koja je pored ležećeg vratara ušetala u mrežu.
Hajduk nastavlja sa silovitim napadima i Gazdić iznuđuje jedanaesterac kojega Mantler zabija za konačnih 2:1!
Emocije su proključale, sad već skoro i čitavih 10 000 ljudi opsjeda Hajdukovu baraku i čeka igrače da izađu da podijele radost. A u baraki- drama. Janjčić kojega su baš razdragani navijači i unijeli u baraku plače od sreće, ali, nažalost, vrlo brzo počinje i iskašljavati krv. Igrači ga na rukama nose u staru splitsku bolnicu na zaprepaštenje svih 10-ak tisuća prisutnih.
Janjčić umire svega koji dan iza toga.
Iako je znao koliko je ozbiljno bolestan- to nikome nije rekao, skrivao je to od svih u strahu da bi mu zabranili da igra. Iako je posve nevin doslovce protjeran, ne samo iz svoga Hajduka, već i iz svog Splita- moli da mu dopuste da se vrati, moli da mu dopuste da makar još jednom zaigra.
Srce. SRCE.
Pogreb je, kažu knjige, bio najveći koji je Split do tada vidio.
A Miljenko Smoje je napisao: ?Ima tići(ptica), oni specijalni tići pivači(pjevača), koji prid smrt zapivadu onako kako nikad nisu u svome životu zapivali.
Svi falšeti, sve note, sve skale, koloraturi, sve se to spoji u jednu veličanstvenu ariju i u lipoti te mužike spojidu se sa nebon i zvizdama.?
ime mu je Nikola Gazdić, a obzirom na njegovu ćud i kuštravu, kovrčavu kosu nadimak mu je bio Janjčić.
Prvi je igrač koji je u dresu Hajduka zabio 100 golova. Svi stariji koji su ga se sjećali ko igrača su redovito uz imena legendarnog trojca Beara-Vukas-Matošić navodili i Gazdića kao četvrtog u društvui najboljih svih vremena.
Međutim, ovo i nije priča o njegovoj igračkoj klasi, bar ne u prvom planu. Ovo je priča o srcu.
Zagreb je prije 2. rata imao tri velika nogometna kluba: Hašk, Concordiu i Građanski. Zanimljivo je da ni s Concordiom ni s HAŠKOM Hajduk nikad nije imao napetosti, trzavica i sličnih problema- utakmice su više manje protjecale u sportskom, gotovo prijateljskom duhu, za razliku od utakmica s Građanskim. Tu se od samog početka, od doslovno prve utakmice koju su ta dva tima odigrala vidjelo ogromno nadmetanje, volja za pobjedom, koji će se vremenom roditi u najveće rivalstvo hrvatskog sporta, usudio bih se reći.
Prva utakmica odigrana je u Zagrebu 1913. i Građanski je bolji s 3:2.
Iduća je ona bitna za našu priču- igra se 6 godina kasnije, opet u Zagrebu, dakle 1919.
Velik problem bilo je putovanje- put do Zagreba i nazad uz najkraći mogući boravak u Zg i igranje utakmica protegnuo se na čitavih 7 dana! Infrastruktura je za današnje pojmove bila-upravo nezamisliva.
Vrlo važno je napomenuti da su igrači tada bili amateri, većinom studenti ili zaposleni, te njihovim poslodavcima/profesorima ?tamo neka nogometna utakmica? nije značilo skoro pa ništa, sedmodnevno izostajanje s posla ili studija u Beču, Pragu ili Pešti predstavljalo je ogroman problem. Ipak, konačno je momčad skupljena, najbolja moguća i otputovala u Zagreb. Derbi završava prekidom kod rezultata 2:0 za Građanski usljed toga što su Splićani nezadovoljni navodno pristranim suđenjem napustili teren, a bilo je i fizičkih obračuna. Hajduk je na zg turneji odigrao još i 1:1 s Concordiom i izgubio 0:4 od HAŠK-a.
Vijesti o dva poraza, posebno o onom kontra Građanskog, doslovno je čitav Split, tada gradić od svojih 20-ak tisuća ljudi, digla na noge. Ubrzo se prošiirila priča o navodnom nezalaganju, pa čak i izdaji, puštanju utakmice. Netko je "morao" biti kriv. Pod pritiskom javnosti, neiskusna uprava kluba donosi drakonsku odluku- isključuje iz kluba najboljeg igrača i strijelca- Gazdića. Siroti Janjčić je preko noći od idola Splita i Dalmacije postao, blago rečeno, "persona non grata" u svome gradu, i od srama se nije želio vratiti u Split, iako optužbe nisu imale veze s istinom, te je iz Zagreba otputovao u Beograd u kojemu provodi iduće 2 godine.
Ono što nitko nije ni pokušao uzeti u obzir je činjenica je Gazdić te utakmice igrao ozljeđen, na svoju odgovornost, nikako ih ne želeć propustiti, i umjesto da ga se cijeni zbog toga- pribijen je na stup srama.
Vremenom, stvari su se smirile, porazi polako zaboravili, a Hajduk je nastavio dalje. Baš kao i Građanski, koji je kroz iduće dvije godine odigrao niz odličnih utakmica kontra nekih od najboljih ekipa Europe.
Ubrzo, rodila se ideja o novom dvoboju, po prvi put- u Splitu.
I, za Hajduk, taj 22. Svibnja 1921. Postat će, rekao bih, preloman trenutak u povijesti prijeratnog Hajduka. Od tada bijeli će se sve tamo do pred kraj 30-ih kretati uzlaznom putanjom.
Građanski stiže u Split osokoljen odličnim rezultatima koje ostvaruje, i nimalo ne sumnja u pobjedu. Bahatost je išla do te granice da su neki od njaboljih igrača tog kluba na Hajdukovo igralište stigli u fijakeru!
Čuvši za taj ?revanš?, Nikola Gazdić, tada već ozbiljno obolio od tuberkuloze, šalje pismo u Split, Hajduku, u kojemu moli tadašnje autoritete- predsjednika Šoru, igrača-trenera Mantlera i , iznad svih- Luku Kaliternu, tada već neprikosnovenog autoriteta među igračima- da se vrati, da ga puste da odigra još makar samo tu utakmicu, pa neka mu je i zadnja, iako je bio tek u srednjim dvadesetima.
Iz Hajduka stiže odgovor u pomirljivom tonu(Janjčiću, vrati se!)- i Janjčić se vraća u svoj Split, potiho, gotovo skrivećki, i opet moli Kaliternu i Mantlera da ga postave u igru, iako su ovi već odredili postavu bez njega i pripremili utakmicu. Ipak, oni pristaju, i na teren, pred tada nevjerojatnih 5000 ljudi istrčava i Gazdić. Ne treba ni govoriti da je interes za utakmicu bio nezapamćen, a navijači posve iznenađeni Gazdićevom prisutnošću na terenu.
Stariji poznavaoci igre kažu da je to i do dan danas bila najbolja partija jednog igrača u bijelom dresu, bez obzira na sve velikane koji su slijedili.
Građanski je poveo rano, već u 15. Minuti golom Graneca.
Tada na scenu stupa Gazdić i nizom efektnih poteza, ponajprije- driblinga i prodora izaziva posvemašnju pomutnju u plavoj obrani koja ga , iako pokušavajući na sve načine, ne uspijeva zaustaviti.
Zauvijek ostaje zapamćen i izjednačujući gol koji je zabio Vrđuki tog dana: izbacio je iz igre driblinzima čak četvoricu protivničkih igrača, izišao sam pred vratara , fintirao snažan udarac, da bi, nakon što je vratar pao, samo preskočio loptu, koja je pored ležećeg vratara ušetala u mrežu.
Hajduk nastavlja sa silovitim napadima i Gazdić iznuđuje jedanaesterac kojega Mantler zabija za konačnih 2:1!
Emocije su proključale, sad već skoro i čitavih 10 000 ljudi opsjeda Hajdukovu baraku i čeka igrače da izađu da podijele radost. A u baraki- drama. Janjčić kojega su baš razdragani navijači i unijeli u baraku plače od sreće, ali, nažalost, vrlo brzo počinje i iskašljavati krv. Igrači ga na rukama nose u staru splitsku bolnicu na zaprepaštenje svih 10-ak tisuća prisutnih.
Janjčić umire svega koji dan iza toga.
Iako je znao koliko je ozbiljno bolestan- to nikome nije rekao, skrivao je to od svih u strahu da bi mu zabranili da igra. Iako je posve nevin doslovce protjeran, ne samo iz svoga Hajduka, već i iz svog Splita- moli da mu dopuste da se vrati, moli da mu dopuste da makar još jednom zaigra.
Srce. SRCE.
Pogreb je, kažu knjige, bio najveći koji je Split do tada vidio.
A Miljenko Smoje je napisao: ?Ima tići(ptica), oni specijalni tići pivači(pjevača), koji prid smrt zapivadu onako kako nikad nisu u svome životu zapivali.
Svi falšeti, sve note, sve skale, koloraturi, sve se to spoji u jednu veličanstvenu ariju i u lipoti te mužike spojidu se sa nebon i zvizdama.?
