E jesi sitna duša jao jao.

Pa nego šta nego slučajno?

Ovako je to nekako bilo.

Bruno Marić je taman šetao Zagrebom, punim plućima je udisao svježi zimski zrak, gledao u nebo i romantičarski zviždio pjesmicu "HDZ zna" usput diveći se ne samo glasu nego i stasu tog momka dječačkog izgleda koji je komponirao tu pjesmu.

I tako šetajući, čiste duše, mirne savjesti, u daljini je čuo zvukove zbog kojih je njegova romantičarska duša zaigrala od sreće, oči su mu se zarosile do te mjere da su se taman uklopile sa rosom koja mu se slivala niz ćelu.

"Oh" skiknu Bruno čak na glas "oh pa tko sada u ovaj sat pjeva ovu pjesmu zbog koje je moje srce zaigralo i zbog koje mi suze na oči krenuše?"

Nije razmišljao ni trenutka, srce mu je zaigralo kao onomad kada ga je Zdravko pozvao u svoje odaje na intimno druženje, noge su poletile, vrisak je odzvanjao noću dok je naš heroj bjesomučno tražio zvuk zbog kojeg njegovo srce više mira imalo nije.Dok je trčao zvuk je bio sve jači i jači a njegovo srce je kucalo sve jače i jače sve dok konačno nije  došao do skromne kolibice sagrađene od sedamsto tisuća šibica.

Uistinu, mala i skromna bješe ta koliba, pogotovo jer bješe okružena sa ogromnim kućama, hladnim, mračnim bez ikakvog zvuka, ali ta mala skromna koliba, je bila kao svjetlo u tami i naprosto je slučajnog prolaznika, što naš heroj sigurno bez ikakve sumnje je, da uđe u to malo mjeste sreće i lijepih osjećaja i zapjeva na sav glas.

Pohitao je unutra, razbio vrata i reče "dobro večer dobri ljudi, moje ime je Bruno, Bruno Marić i ja pjevam životu"

Dočekala ga je vesela scena.

Jedan stasiti mladić dječačkog osmjeha držeći gitaru, i jedan ne baš tako mladi, ali nadasve mudri barba sa crvenim šalom i kuštravom kosom koji je svirao bubnjeve.

Naš heroj nije razmišljao ni trenutka, uzeo je zvečku, iako je bila kuvača, šta on od momentalnog ushićenja nije shvatio, i zapjevao je glasno i jasno sa tim divnim stvorenjima dok je daleko u noć, tu hladnu zagrebačku zimsku noć odzvanjalo "Nosa nosa asim voče me mata aj se tu pedđo aj aj se su te pedžo".

Stoga draga djeco, nadam se da ste shvatili pouku ove lijepe priče koja je ispričana na najljepši mogući način.

Kada vas srce zovne, kada zaigra na zvukove i stihove mile, ne ustručavajte se, nego pohitajte u noć ako treba i pridružite se divnim stvorenjima koja djele istu ljubav prema životu, ljudima , mirisnom cvjeću i noćnoj rosi, pa makar vas drugi dan razapelo medijsko podzemlje i razno razne fantomske udruge