HRVOJE MALEŠ

I u njegovu Hajduku su mu okrenuli leđa, a novi posao jedva je našao

Svjesno je žrtvovao svoju karijeru, gotovo i život, kako bi učinio nešto dobro. Širić je osuđen, ali u nogometu se nije mnogo toga promijenilo

Autor:
Ozren Maršić

Petak poslijepodne, 9. prosinca 2011. godine, bilo je oko 15 sati, već je prožvakana vijest o uhićenju Željka Širića i Stjepana Djedovića... Spominjao se USKOK-ov pouzdanik, ali malo tko je znao tko je on. I onda jedan poziv, drugi, treći, najprije se saznalo da je pouzdanik iz nogometa, pa da je iz Hajduka...

Svi se pitali tko je pouzdanik

Bjesomučno sam vrtio brojeve, rokovi prvog izdanja su se bližili. Malo je tko vjerovao da je taj pouzdanik neka krupna riba, posebno ne funkcionar poput predsjednika Hajduka Hrvoja Maleša.

- Hajduk je iznad svih nas, Hajduk živi vječno, veliki Hajduk je moja misija i Hajduk nitko neće ucjenjivati - dao mi je službenu izjavu Maleš.

Još uvijek mu je mobitel bio pod prismotrom, Širić i Djedović “tukli” su prve sate u pritvoru. Ali, po svemu sam mogao naslutiti da je Maleš taj pouzdanik, taj heroj koji se usudio krenuti na glavu sudačke hobotnice. Dao mi je neke čudne signale da je on taj hrvatski 007. Odradio sam posao i krenuo na proslavu 70. rođendana novinarskog doajena Zdravka Reića u restoran Arkada. Sedamdeset gostiju za 70. rođendan, među uzvanicima je trebao biti i Maleš.

U međuvremenu je izašlo prvo izdanje Večernjeg lista s Malešom na naslovnici. Počela je strka, jurnjava...- Hoće li doći u Arkadu? - bilo je jedino pitanje.

Deseci kolega uporno su ga zvali, mobitel je zvonio, ali nikomu se nije javljao. - Bio sam na nogometu - nehajno mi se u jednom trenutku odazvao.

- Ne znam hoću li stići u Arkadu, u nekoj sam gužvi - smijuljio se u slušalicu.

Društvo se polako počelo razilaziti, Maleš nije došao, priča desetljeća nije dobila šlag na tortu.I onda poziv nešto prije ponoći, taman sam iskrcao trenera Jozu Pirića, zaljubljenika u ženski nogomet.

- Vozim se prema Arkadi. Ajde, dođi - sa skrivenog broja zvao je Maleš. Nešto nakon ponoći uletio je u restoran kao vihor, pun adrenalina. Crna kapa nabijena na glavu, uz njega četiri prijatelja, prave gromade, sve prekaljeni borci iz Domovinskog rata. Štitili su ga, gledali, pratili...

Tu negdje bila je i policija u civilu. Zagrlili smo se, izljubili, to je bila potvrda da je on taj. Sjeli smo za stol. Kakva simbolika, svirali su tamburaši, koji su oduvijek bili sinonim za Širićeva djelovanja. Pričao je puna dva sata. Prepričao je cijelu višemjesečnu akciju, kako je glumio budalu, kako je davao izjave koje su ga trebale napraviti naivcem, kako je glumio da se opio i spavao na zadnjem sjedalu automobila nakon sastanka sa Širićem u jednoj konobi. Ti detalji kasnije su postali poznati u sudskom postupku. Naravno, kruna je bila ta večer u hotelu Antunović, koju je Širić želio izbjeći. Maleš je donio 30 tisuća eura, umotao ih u novine, a Širić je poslao Djedovića. Nije mu želio dati novac dok Širić, koji je u Varaždinu čekao da “njegovi momci dobiju božićnicu” kako bi Hajduk vratio navodni dio dugova (Širić je tražio 95 tisuća eura) i kako bi imao pošteno suđenje u budućnosti.

- Neka Širkan dođe, samo njemu ću dati novac - nagovarao je Maleš Djedovića. I upalilo je, za manje od sat vremena Širić je stigao do garaže Antunovića. Pomno pripremana akcija bližila se kraju, agenti USKOK-a bili su razmješteni posvuda. Maleš mu je u automobil ubacio novine s eurima i potrčao, bacio kaput. - Imate ga! - uzviknuo je u večernjim satima 8. prosinca 2011. godine.

U tom malom noćnom razgovoru vraćali smo se na brojne detalje, o tome kako mu je savjete davao Svemir Vrsaljko, Zadranin, jedan od zapovjednika legendarne postrojbe Poskoci, kasnije šef policije. Vezani su prijateljstvom, Malešova supruga je iz Zadra.

Nepravomoćnom presudom 27 mjeseci kasnije Širić je osuđen na četiri godine zatvora. Hrvoje Maleš u tom je periodu od lovca postao lovina, od heroja nacije postao je tip kojem se iza leđa smiju i govore mu da je lud što je to napravio jer si je zapečatio karijeru. Bili su u pravu. Sedam mjeseci kasnije, Maleš je smijenjen s mjesta predsjednika Hajduka. Nije bilo razumijevanja za njegovu akciju, nije dobio prigodu da se pokuša dokazati u poslu.

- Možete zamisliti kako će Hajduku suditi nakon ovoga što nam je napravio - ispod glasa su ga optuživali u klubu. Zdravko Mamić javno ga je ismijavao. - Samo ću reći da ja to nikad u životu ne bih napravio. Da mi stavite brigadu topova, gurnete vreli žarač u guzu. Dobro se zna kako ljudi koji su u jednom trenutku junaci završavaju - par dana nakon Malešove akcije govorio je svemoćni gospodar hrvatskog nogometa, pravi Širićev prijatelj.

Jedini nakon natječaja

Te sezone navijači Hajduka Malešu nisu dodijelili nagradu Hajdučko srce premda drugog kandidata nije ni moglo biti. Hajdučko srce dobila je omladinska škola, to je povijesna nepravda navijača spram Maleša. U Hajduk je došao natječajem, imao je 32 godine kada je postao predsjednik i napravio je potez desetljeća. Ali, nije prepoznat.Mamić je zamalo bio u pravu. Ona njegova “dobro se zna kako ljudi koji su u jednom trenutku junaci završavaju” trenutačno stoji. Maleš se jedva zaposlio, magistar ekonomije sada prodaje nekretnine, muči se s krizom koja drma tržištem, ali ne posustaje, zna da je napravio pravu stvar, da je učinio barem jedan korak prema rasvjetljavanju nečasnih radnji u hrvatskom nogometu.

U javnosti ne želi istupati, shvatio je da mu to ne treba, da samo može otvarati neke njemu nepotrebne rasprave. Maleš će ostati u sjećanju kao najmlađi predsjednik u povijesti, prvi koji je izabran natječajem. Govorili su mu da je čovjek Željka Keruma, da je čovjek Jake Andabaka...

- A čiji sam danas čovjek? - pita se Maleš.

Obitelj i stari prijatelji

Rad u Hajduku započeo je skandalom, fotografija s ustaškom kapom na glavi vrlo brzo postala je hit. Uspio je anulirati taj mladenački potez, krenuo je u rekonstrukciju Hajduka, ali paralelno s time odradio je misiju za USKOK. U Hajduku su ga dočekali visoki ugovori igrača, u mjesec dana, nakon naloga Nadzornog odbora, srezao je 30 posto troškova, postavio Mišu Krstičevića umjesto Krasimira Balakova. No, Hajduk se nije mogao nositi s Malešovim potezom prokazivanja nečasnih radnji u hrvatskom nogometu. Umjesto da na valu njegova poštenja traži neki svoj put, i Hajduk mu je, premda to u Poljudu nikada neće priznati, okrenuo leđa. Imao je nekih pogrešnih procjena, sam će priznati da je doveo neke igrače koje možda i nije trebao, ali to je bila školarina. Koju je trebao naplatiti godinu poslije. Uostalom, Malešova je ideja ona o sto posto odštete kada mladi igrači Hajduka odlaze u inozemstvo. Imao je viziju, ali nije je uspio provesti u djelo.

Danas Hrvoje Maleš nema nikakve veze s nogometom, tu i tamo gleda koju Hajdukovu utakmicu i to je sve. Još u kuću ulazi zastajkujući, pažljivo gleda prije nego što zakorači u mrak, ali toga je bio svjestan i kada je ulazio u sve. Svjesno je žrtvovao svoju karijeru, gotovo i život, kako bi učinio nešto ispravno. Nije se ništa promijenilo. Istina, Širić je dobio četiri godine, ali HNS nije ni trznuo. Nije iskoristio Malešov potez da barem pokuša raščistiti kućni prag.U jednom trenutku, nakon što mu je Hajduk dao otpusnu kartu s mjesta predsjednika uprave, postojala je kombinacija da se Maleš počne baviti menadžerstvom. Spominjalo se da će otvoriti agenciju, da će raditi za Falija Ramadanija, ali brzo je shvatio da mu nije budućnost stajati iza žice i gledati neke klince na kojima bi kasnije trebao zarađivati za život. To što nema nikakve veze s nogometom je i logično, u tom društvu za njega nema mjesta.

Dok je bio predsjednik, imao je puno “prijatelja”. Kada je ostao sam, sa svojim prijateljima iz djetinjstva i s policijskim čuvarima, spoznao je ta nogometna prijateljstva. Trenutačno se bavi prodajom nekretnina, tržište znamo kakvo je, uopće ne postoji, ali to mu je bio jedini izbor. U njegovoj Banco Popolare iz koje je došao u Hajduk promijenili su se vlasnici, neki drugi okretali su leđa kada bi ga vidjeli, političari su željeli biti viđeni s njim u nekakve predizborne svrhe, ali kada mu je trebalo konkretno pomoći nestajali su velikom brzinom. Maleš je živio i živi tipičan hrvatski život prognanika. Želio je nešto promijeniti, napravio je neke konkretne poteze, odlučio se na ono što bi rijetki od nas napravili.

Teško je reći da je prezren, ali nema status kakav bi trebao imati. U svakoj normalnoj zemlji takvi kao Maleš su slavljeni, pred njima se klanjaju zbog njihove hrabrosti... A u našoj stvarnosti ne mogu dobiti posao, imaju status “cinkera”. Redovito ih tapšaju po ramenima, a iza leđa govore “neću ga uzeti, i mene će cinkati”. Usporedo s prodajom nekretnina Maleš svaki slobodan trenutak koristi za obradu vinograda, bavi se maslinama. Tamo u Mirlović Zagori, u zaseoku Malešima s pedesetak dimova i dalje je njegova djedovina.

- Djedovina se nikad ne prodaje, to je blago - često je govorio Maleš. Na ulazu u vinograd i dalje su tenisice pokojnog oca Paška, koji je u njega usadio one gene kamene... Paško Maleš još za života osnovao je udrugu Zvona Zagore, koja se borila i bori protiv gradnje centra za odlaganje otpada u Lećevici. Hrvoje je nastavio očevu bitku, pronašao je i zakonsko uporište, siguran je da u Lećevici neće biti odlaganja otpada.Sada je, objavljivanjem presude Širiću, ponovno došao u žižu zanimanja, ali svjestan je da će vrlo brzo opet otići u zaborav. Ostat će sam sa svojim starim prijateljima, s obitelji, s dnevnim životnim problemima...