NE!
Autor: Ivan Rilov / Kategorije: HNK Hajduk, Blog/komentar /
Ima nešto u tom NE.
Hrvatski nogometni klub Hajduk iz Splita stari je djedica, ali ovakvi potezi kakve je kroz svoju povijest znao povlačiti mnogo puta čine ga ne samo vječno vitalnim, već neuništivim. Ponovo ću se vratiti na sad već legendarnu rečenicu ikone europskog i svjetskog nogometa
Billa Shanklya kojom mrtav ozbiljan uvjerava svijet kako je nogomet toliko mnogo više od pitanja života i smrti. A pogotovo više od nekakvih pobjeda i poraza, trofeja i neuspjeha, dodao bih.
Pred koji dan
Igor Pamić je kazao kako je nogomet idealno područje za pravljenje gluposti. Možda i jest, ali je sasvim sigurno i sjajan medij za pronošenje poruka od vitalne važnosti koje nadaleko prevazilaze okvire sporta. Poruka koje govore o pristojnosti građanskog društva i civiliziranosti u rješavanju problema s kojima se svakodnevno susrećemo. Što ne znači da se jezikom nogometa ne može poslati i nedvosmislena, britka i kristalno jasna poruka, baš kako je to Hajduk danas napravio.
Teško je i izbrojati koje je ovo „NE“ koje su Bijeli izgovorili u svojoj povijesti prkoseći moćnome. Samo osnivanje kluba obilježeno je nepristajanjem na diktiranje uvjeta o službenim insignijama i samom imenu kluba.
Tridesetak godina kasnije Hajduk je beskompromisno odbio napraviti ono što je, primjerice, engleska nogometna reprezentacija u tom vremenu uradila – javno pozdraviti fašistički pred svoj susret s Romom usred Rima.
Zatim je uslijedio rat i nemoralna ponuda fašističke Italije Bijelima da iz svakodnevnice, žigosane smrću što od metka, noža, gladi ili bolesti, pobjegnu pristankom na igranje u talijanskoj prvoj ligi uz obećanje o novcu, poslovima, sigurnosti i izgradnji novog stadiona. Odbijeno jednoglasno. Isto tako je nedugo potom odbijeno i igranje u ligi fašističkih kolaboracionista NDH.
Nakon završetka rata, uslijedilo je novo iskušenje – sad je jugoslavenksa vojska željela Hajduk pod svojim skutima, kao svoj reklamni pano, baš kao i fašisti za vrijeme rata. Dobro je poznato što je značilo biti vojnim klubom u komunističkim zemljama, posebice neposredno nakon rata. I opet je Hajduk ostao svoj.
Konačno, danas je uslijedilo novo Hajdukovo ne. Zanimljivo je kako se, makar po okolnostima, ipak razlikuje od ovih prošlih, navedenih. Naime, svaki put dosad splitski klub je naprosto bio prisiljen tako reagirati kako je reagirao ako je želio čist obraz i, na koncu, ostati svoj, biti ono što jest – neraskidivo isprepleten s ljudima od kojih je potekao. Uvijek je pružao otpor u izvanrednim okolnostima, bilo da se radilo o ratu, silnim političkim pritiscima ili naprosto okupaciji. Danas je Hrvatska slobodna zemlja svojih građana čijim pravima služi kao najbolji mogući servis.
Čekajte trenutak! Je li uistinu?
Jer, kako onda objasniti „ovo“ što se događa na Maksimiru već jedno vrijeme? Ima ona priča, zapravo znanstveni eksperiment sa žabom i vrelom vodom: ako je ubaciš u vrelu vodu, žaba skoči i izleti i spasi život. Međutim, ako je ubaciš u vodu i postupno povećavaš temperaturu – žaba se skuha, a da to ni ne primjeti. I sad zamislite hrvatske građane tamo s početka 90-ih sa svojim idealima za koje su bili spremni umirati i umirali su, da ih se transformira u današnje vrijeme. Bi li oni skočili kao opareni?
Nažalost, dojma sam kako se naše društvo sustavno kuha već jedno vrijeme. Danas je temperatura naglo poskočila, no proces će se nastaviti. Ako ne reagiramo, budućnosti za hrvatski nogomet neće biti. Međutim, Hajduk je sa svojim navijačima uz protjerane navijače Dinama, danas zalog vjere u otpor i borbu. Važno je shvatiti kako je Hajdukova nogometna liga – Hrvatska, i Hajduk druge nema niti je želi. Rješenje nije u napuštanju poprišta, već u nastojanju da se svim legalnim sredstvima hrvatski nogomet vrati onima kojima pripada - hrvatskim navijačima, hrvatskom narodu.
Koliko li simbolike ime u tome da je danas 22. studenog 2014. točno tri godine od kada je glavna skupština dioničara potvrdila Nadzorni odbor u Hajduku odabran na demokratskim izborima njegovih članova? Taj dan, prije tri godine, Hajduk je rekao DA onome što njegovi navijači žele da on bude – na ponos puku, a tri godine poslije odlučio je kazati NE načinu na koji se vodi domaći nogomet!
I zato je ovo posljednje Hajdukovo NE jedna zvučna pljuska svim Mamićima, malim i velikim, ali još više institucijama sustava naše zemlje. Kako je kolega nedavno to sjajno objasnio u svom tekstu - ovo je još jedan poziv u pomoć. Samo, rekao bih sada da to više nije niti mora biti vapaj, jer je sad i jedan nogometni klub s prebogatom poviješću, tradicijom i značajem službeno stao uz hrvatske navijače. Sada je to već krik, poklič za nadu, ali i hrabrost i ustrajnost u borbi za neko bolje sutra.
moj komentar, Rilovu izreč zabranu, samo reda radi
p.s. sad bi mu još nalipija koju žensku ali nije trenutak.
samo ovo
M.K.:" Nisam nikoga poslao u materinu, nego sam im rekao da su pederčine." "Ich bin ein Venezianer" Hvala šta ste ubili Hajduk, osta nan je samo kaštelanski crljenak