aj, kad smo kod Maloče
"U Hajduku postoji momak koji kad je ozljeđen ode u klupsku ambulantu, spiči inekciju, udre blokadu, riskira svoje zdravlje, obuče dres njemu svet i zaigra, momak kojem u obitelji svi tuguju zbog smrtnog slučaja, gdje vlada crna boja i tuga taj dan a on obuče bijelo i zaigra za njemu sveti klub, momak kojem plaća kasni nekad mjesecima pa sleti ponuda iz Zagreba od koje boli glava a on samo kaže "Ni u ludilu, hvala lijepo". Momak koji se zove Maloča, Mario Maloča.
Postojao je i jedan drugi momak, djete razmaženo čiji tata je volio ucjenjivati klub, pa postotak ovaj pa postotak onaj. Novi Asanović su mu tepali naručeni članci a dok je njegova momčad drhtala u svlačionici od treme i euforije pred veliki derbi, dok su neki inekcijama uzimali blokade samo da zaigraju on je baš u to vrijeme uzimao kratki pelin i ubacivao harmonikasu da započme pod balkonom "Izađi mala" i zato jedna takva moralna nula nije ni dostojna da nosi sveti dres.
Sad će doć lova, žena će na modne revije, west gate, kavica u green goldu, malo avenia mall pa cvjetni. Novi stan, novi auto, počastit će se i tatica sa nekim terencom, nabacit cvike i u nekom naručenom clanku objasnjavat svima kako to u Hajduku ne štima ovo, ono itd. Na banci će se stanje promjeniti, na stadionu će slušati uvrede, rat sjevera i istoka, 24 sata ce gledati borbe oko mamića, postrojavat će se u klupskoj trenerci na presicama u podne, djelit će karte po trgovima djeci i umirovljenicima, kad zabije gol slavit ce uz pjesmu s razglasa a zena ce na croaporteu sjedit u prvim redovima na revijama, mahat ce mu i iz loze maksimira.
Kad krenu Evropske utakmice, pred 2-3 000 ljudi u sivom raspolozenju, bez pjesme, bez podrske dok policija gazi i one vjerne na istoku jedva ce cekati da utakmica završi jer nema smisla, nije to ono što je sanjao. Poslije će doći u penthouse na periferiji, otici u svoju sobu dok zena cita cospomolitan, upalit ce tv gdje taman na poljudu pred 35000 gledatelja Hajduk kreće u neku svoju bitku, sa strasti, iz srca, sa blokadom u venama, sa smrtnim slucajevima privatno ali sa bijelim dresom na sebi, sa ponosom dok istrčavaju znajući da su posljednji heroji i posljednje vrijedno življenja masi koja je u njima pronašla smisao života...
Franko, sretno ti bilo, ni jednu grubu rič, ni jednu osudu, ni jedan povik, ništa. Nitko suzu pustiti neće. Nisi vrijedan tog, suze Hajdukovaca su iskrene a one se čuvaju za euro ispadanja, za izgubljena prvenstva i kupove, za teške krađe. Tebi, tebi kao kazna dovoljna će biti sva ona buđenja koja te čekaju i svaka tišina i bol u želudcu prije spavanja, dovoljna će biti spoznaja da ostaješ obilježen za cijeli život a takav teret se teško nosi...
Cijena tereta? Prava sitnica, 750 000 eura"