Jure Karamarko:
DAJTE MU SEBE, HAJDUK VAS TREBA
Opet, da, opet su uzeli slamku i opet su je zabili njemu u srce i krenuli su krvoločno sisati. Od prvog kola, prva krađa, prvi udarac i prva kap krvi je puštena. Bolno, hladnokrvno kao uvijek bez osvrtanja. Kao svih ovih godina, u prvih par kola, besramno, gospodski a opet tako hladno, bahato, krvnički... Večer je ovo, još jedna, tko zna više koja kada na tisuće ljudi odlaze kućama u tišini, ljuti, ogorčeni, živčani, potišteni pitajući se ima li išta više smisla jer opet, opet i opet sve po starom, zašto opet... Večer kada stotine tisuća pred televizorima sliježu ramenima, izlaze na balkon u sparnu noć da zapale cigaretu od muke dok im se vraćaju sjećanja na neka druga, bolja vremena... Tužna večer, puna bola, depresije, razočaranja i preispitivanja...
A to je ono što oni žele, da uništavanje ide sporo, malo po malo, da tako boli jače, jače i sve jače a da traje dugo, predugo, da se pomiriš da tako mora biti i da misliš da samo tako i može biti. Kao da klub je čovjek pa sa vremenom se pomiriš da je bolest teška i da čeka svoj kraj. Oni to žele, iz godine u godinu, da te otupljuju, da ti gase strast. Da ti slamkom kako njemu tako i tebi sišu krv i ubijaju sve atome tvoga otpora, malo po malo, da se smiriš, kloneš i potpišeš kapitulaciju.
Ne dozvoli, nemoj da te slome jer ti si mu jedina šansa. Nemoj da ubiju volju u tebi jer bez tebe on je ništa, bez tebe je ranjiv, bez tebe je laka meta svima, grabežljivcima, onima koji ga žele vidjeti sa potpisanom kapitulacijom. I zato nemoj da te uvjere u svojim medijima, u svojim novinama, u svojim člancima i pričama da to nije ništa strašno, nemoj da te drži ravnodušnim kad uskoro poklone i njemu bodove pa ti bude neugodno jer ne želiš da sude za njega. Nemoj da se igraju tvojim emocijama i učine sve da ti zgade i njega i tebi svetu igru, sveti klub, svete boje.
Oni to žele, da te otupe, da ti ga otuđe, da se ne možeš poistovjetiti s njim, da imaš osjećaj da tvoja žrtva nije vrijedna njega, da tvoje japanke na nogama nisu dio velike priče nego da su bruka, da pivo koje piješ nije dio velikog projekta nego potez očajnika, da namaz i mlijeko, jogurt i pipi nisu nešto što ćeš raditi od srca nego žele da se sramiš na blagajni dok plaćaš. Žele da dok čekaš red za pretplatu razmišljaš koja si budala a ne da s ponosom daš zadnje kune za spas svoga kluba.
Žele ti pokazati da ništa nema smisla i da nema porebe za emocijama jer ej, pa to je samo igra. To je samo pobjeda ili poraz pa nema smisla da se živciraš, to je biznis, blicevi aparata, turisti, lože, šampanjac, slavlje gola kod korner zastavice dok tisuće turista slikavaju,. Žele da to shvatiš na taj način a tebi će dati mrvice, neka sitna zadovoljstva, sanjaj prijatelju o kupu ili super kupu, sanjaj neko lažno slavlje, pravi se glup, opij se i slavi, slavi lažno al bar ćeš osvajati ako se gazde dogovore, oni žele da dođu gazde sa kojima će se moći dogovoriti, pomiri se da si dole na dnu, to žele. I to ti godinama usađuju, ponavljaju, obrađuju te, malo po malo, mic po mic...
Imaš samo dva izbora. Da, samo dva i nisu laka. Možeš vjerovati njima, možeš biti mumija koja jede, spava, piša, sere, i živi onako kako oni kažu, koja vjeruje u njihovu istinu, samo njihovu i drugu ne vidi, možeš klonuti i jednom u budućnosti uz neko pivo na nekom šanku pognute glave dok izgovaraš „daj još jednu pa mi zapiši tamo“ sjećat ćeš se Anderlechta i produžetka, gola i ekstaze svih ekstaza na sjeveru, sjećat ćeš se suza u Kranjčevićevoj, punog juga Maksimira, sjećat ćeš se 4 000 grla u Milanu i stotina gostovanja pitajući se što se dogodilo, što su ti uradili, tebi i klubu... U beznađu i sivilu samo će se izmjenjivati : „kako, kada, gdje, zašto,što se dogodilo, Bože što se dogodilo...“
Imaš i drugu opciju. Ne dozvoli da te slome. Trgni se ! Ne dozvoli gamadi da ti svake godine u prva dva ili tri kola zabijaju slamku u srce, ne dozvoli da ti krv sisaju cijele godine i ubijaju sve u tebi, da ti skreću misli i energiju sa onog najvažnijeg a to je bezuvjetna potpora tebe i desetaka tisuća drugih na stadionu, svaku utakmicu, od prve do zadnje. Ej, pa to je tvoj klub čovječe, klub svakog oko tebe, klub tvog susjeda, njegove žene, tog domara u firmi gdje radiš, klub smetlara koji te budi u 5 u jutro, klub onih tamo radnika, klub momaka koji rolaju đoint u kvartu, klub onog magistra koji ima kolekciju svih bedževa, zastavica. Klub profesora tjelesnog i onog grafitera koji 6 dana crta mural. Klub svih uglednika, akademika, narkomana i intelektualaca. To je klub svih ljudi oko tebe, te bake što ga je gledala prije 60 godina i tog dječarca koji je skupljao lopte zadnju utakmicu. Klub onog pomorca koji na kraju svijeta u novčaniku ima sliku, klub onog vojnika koji u Afganistanu na zid piše 1911 HS. To je vaš, ej, to je vaš ne klub prijatelju moj, u picku materinu ej, ne klub, TO JE VAŠ SVIJET. SVIJET HAJDUK. I ne dozvoli da ga zaustave.
Taj Hajduk treba te na svakoj utakmici. Treba te na jednoj od 35 000 sjedalica. Možeš stajati, možeš sjediti, možeš ležati, možeš ćućati ali budi na njoj, budi tamo, samo budi tamo, DAJ MU SEBE, prenesi mu svoju energiju, svoju pjesmu, svoju ljutnju, svoj žvižduk, daj mu svoju suzu, smijeh, radost, što god, ali sa te sjedalice sa te tribine. Budi dio priče u nikad težim vremenima, NAJTEŽIM IKADA. Daj mu sebe kad mu je najpotrebnije i nemoj stati na tome nego se uzdigni, nasmješi se, budi ponosan, viči, skači jebote jer navijaš za njega, od toliko milijardi ljudi na svijetu, od toliko klubova, toliko gradova ti si dio SVIJETA HAJDUK, svijeta koji drugi ne razumiju. I zato nedaj na njega. I ne samo ti, nego i tvoj susjed, rodica, tetka, brat ili onaj smetlar što te budi u jutro, i poštar a motoru. SVI KOJI STE SE IKAD ZAKLELI U NJEGA, IKADA, SAD MU DAJTE SEBE, SAD KAD VAS NAJVIŠE TREBA, VIŠE NEGO IKADA