Samo dvije utakmice nove sezone u Hrvatskoj su pokazale da, ne samo da se nije ništa promijenilo, nego je situacija još i gora. Mafijaška organizacija koja vlada hrvatskim nogometom iz dana u dan dokazuje svoju moć, a više nema ni apsolutno zrno srama ni respekta prema ikome.
Nedosuđeni jedanaesterac za Hajduk protiv Istre, a posebno trenutak u kojem sudac Ljubičić stavi zviždaljku u usta i onda se naglo predomisli, te nakon toga „derbi“ između dvije Dinamove momčadi je poljuljao i one vječite optimiste koji su vjerovali da „ničija nije do jutra“, pa da ni Zdravko Mamić i njegova ekipa kad tad moraju pasti. U tu grupu optimista sam pripadao i sam.
Što reći nakon onog jučer? Vjerojatno će naivci reći da je nogomet takav i da se preokreti događaju, a nekim čudom se Lokomotivi dogodio deseti put u zadnjih godinu dana. „Kmečavci“ će reći da je apsolutno namještena utakmica s ciljem zarade na kladionici, općepoznati prijelaz „1 pa 2“. Očekujem prozivanja tipa „Šta nisi zaradio novce kad si tako pametan?“. Jesam, kao i mnogo puta prošle sezone kad je Lokomotiva u pitanju. Pola Hrvaske je vjerojatno igralo taj prijelaz jučer. Da citiram sam sebe u razgovoru s ocem (koji je isto odigrao taj prijelaz): Možda danas to i ne naprave, ali treba probati, vidiš da bagra više nema nikakavog srama.
Nažalost, bio sam u pravu.
Kako pobijediti mafiju u nogometu?
Po meni, postoje četiri načina, tri su u našem slučaju dokazano nemoguća.
1) Da državne institucije odrade svoj posao.
Budimo ozbiljni, obje opcije vlasti u Hrvatskoj nisu imale niti imaju političku volju ni snagu ići u borbu protiv Zdravka Mamića. A zašto i bi kad je Gazda izdašni financijer svih i praktički ima veću moć u Ministarstvu pravosuđa i Ministarstvu unutarnjih poslova nego sami ministri.
2) Pustiti i čekati da se gamad sama istrijebi.
Teško, Gazda ima razumijevanja i sredstava za svih i apsolutno zna svakoga zadovoljiti. Pa čak i kad dođu novi, friški ljudi u hrvatski nogomet, on ih bez imalo problema pridobije na svoju stranu. Neću imenovati da ne bi ispao „jalni tovar“.
3) Nasilnim putem pobijediti mafiju.
Ne, to bi možda nekad i uspjelo, ali danas, posebno kraj ovakve represije, nema smisla. Samo bi si zabili definitivni autogol.
4) Jedino što nam ostaje...
Učlanjivanjima, dolaženjem na stadione, davanjem podrške na sve moguće načine udrugama poput Našeg Hajduka ili Zajedno za Dinamo. Jako težak put s neizvjesnim ishodom. Ali alternative nemamo.
Ja sam ovisnik Hajduka, mazohist i vječiti optimist. I ovih dana sam se prvi put zapisao ima li ova borba smisla. Vjerujem da se to pitalo i još stotine ljudi. Na kraju sam zaključio da postoje dvije mogućnosti, kako bi rekao TBF: Ustati ili odustati.
Ako odustanemo, Zdravko Mamić će vladati vjerojatno do smrti, iza sebe će ostaviti uništeni hrvatski nogomet, Riječani će slaviti pokoju poklonjenu titulu, Hajduk će biti uništen/prodan, pa nam moguće dođe neki vlasnik koji će naći zajednički jezik s Gazdom, pa će i naivni hajdukovci će slaviti pokoju poklonjenu titulu...
Da, nekad je Hajduk itekako bio dio močvare, čak i vodeći u močvari, talac politike, uhljeba, lopova, „legendi kluba“, plaćenićkih novinara... Ma sve znate. Današnji Hajduk, koji ima stotinu mana, je jedini borac protiv kriminalne organizacije i zla koji vlada našim nogometom. Udruge poput Našeg Hajduka i ZZD su jedine čega se bagra boji.
Kako sam, kad se radi o Hajduku, uvijek razmišljao srcem, a ne glavom, ipak neću odustati, jer na kraju moramo pobijediti!
