Uspon Rijeke kolidira s problemima Hajduka. Znakovito je da je Hajduk posljednju pobjedu na Kantridi upisao u danima kada su Volpi i Mišković propitivali svoj ulazak na Kantridu. U ožujku 2012. Hajduk se veselio uvjerljivom uspjehom na riječkom travnjaku. Bio je to još uvijek financijski solidan Hajduk, momčad koja je na klupi imala trenera stranca (Balakov), a u kadru igrače s godišnjom plaćom od 300.000 eura (Anas Sharbini). Rijeka se te sezone jedva spasila od ispadanja, njihov je kadar vrvio domaćim talentima i manje poznatim igračima koje su dovodili iz BiH, na posudbu iz Italije. Pokušavali su Riječani sklopiti kadar koji bi im omogućio ostanak u ligi i na kraju su uspjeli u svom glavnom cilju. Ostali su u prvoligaškom društvu i tu je nastala prekretnica. Dok se Rijeka borila za ostanak u elitnom razredu hrvatskog nogometa, Hajduk je razmišljao kako će prodati najskuplje igrače i spremiti se za Europu sljedeće godine. Ali, već su tamni oblaci stizali na Poljud, jer plaće su počele kasniti, a kadar se popunjavao sa igračima iz vlastitog pogona.
U ljeto 2012. krenuli su već spomenuti obrnuti smjerovi. Hajduk je osjećao posljedice golemih ugovora, kupovina igrača, aktualni kadar više se nije mogao servisirati, a Rijeka je krenula u prvi veliki shopping. Splićani su prodavali, gledali kako će dovesti jeftine igrače i što mogu pronaći u svom omladinskom pogonu. Sve ono što je Rijeka radila sezonu prije, Hajduka je dočekalo tog ljeta 2012. Na Poljudu su prodali Vukušića, razmišljali kako iz inkubatora omladinske škole napraviti igrača i pritom dovodili prinove s BH pečatom (Vršajević, Stojanović, Sušić). Kao da su prepisali ono čime se Rijeka bavila dok nije imala novca. Isto kao što je Rijeka uzela splitski obrazac iz dana dok su Bijeli uživali u prvim danima dioničkog društva. Hajduk je 2009. kupio mnoštvo igrača, stvarao momčad za naslov prvaka, ali kako je sve počivalo samo na dioničkom kapitalu, a ne konstantnom ulaganju vlasnika, projekt se brzo raspao. Rijeka je tri godine kasnije izvadila novčanik i krenula u veliki shopping, ali nisu uzimali “na karticu”. Imali su gotovinu i vlasnika koji je obećao kontinuirano ulaganje. I tu je razlika između dva projekta koji su se kreirali na Poljudu i Kantridi proteklih godina. Jer, Rijeka je nakon prvog shoppinga koji je rezultirao izborenom Europom za ljeto 2013. udarila još jači ritam.
Uspostavili su suradnju s Dinamom, iz Maksimira uzeli igrače koji nisu bili potrebni Modrima i stvorena je momčad koja se plasirala u Europsku ligu. Hajduk je taj isti doseg ostvario 2010. s Ibričičem i Vukušićem, a Rijeka tri godine kasnije s Benkom u glavnoj ulozi. Ali, Hajduk je nakon plasmana u Europsku ligu nastavio samo prodavati, a na Kantridi se i dalje ulaže, dovode se planska pojačanja. I još jedna razlika je bitna. Rijeka je ozbiljno otvorila pitanje infrastrukture s izgradnjom novog stadiona, dok Hajduk svoj dionički kapital te famozne 2009. nije uložio u infrastrukturu, već samo u iskusne igrače koji na kraju nisu donijeli toliko željeni naslov prvaka, a samim time ni napad na Ligu prvaka koja bi klubu omogućila prosperitet.
Otkad je Rijeka postala klub s vlasnikom i ulagačem, Hajduk se nije osladio pobjedom. I današnju utakmicu suparnici dočekuju u sasvim oprečnom raspoloženju. Rijeka je puna samopouzdanja poslije potvrđenog autoriteta i klase u dva susreta sa Ferencvarosem, a Hajduk pun pitanja s naslovom “kako nam se dogodio poraz od Dundalka”. Bijeli su izgubili od protivnika skromnog znanja, imaju problema s ozljedama u inače tankom kadru, a Riječani su se pred početak sezone komforno pripremili za igru na dva kolosijeka, domaćem i europskom.
Rijeka nema prošlost i image koji krasi Hajduk. Ni približno nemaju Riječani navijačku brojnost koja je najveći adut Splićana. Ali ulaganja u momčad i infrastrukturu daju Rijeci za pravo kazati kako su trenutno jači i organiziraniji klub. Svima su pokazali jedini put kojim se može napraviti ozbiljni klub. Kontinuirana ulaganja i stalno pojačavanje kadra.
Hajduk večeras može iznenaditi Rijeku koja ima ulogu favorita, u jednoj utakmici Bijeli mogu napraviti rezultat, ali u kontinuitetu je velika prednost na strani kluba s Kvarnera. Sve do trenutka dok Grad Split ne odluči kako će Hajduk izvući iz agonije i vratiti klubu nekadašnji sjaj. Navijače ne moraju tražiti, “vojska” je spremna. Samo fali ulagač.
