Mora san stavit cili tekst.

• Autor: Aleksandar Holiga

Ljepota je u putu, a ne u odredištu... Utakmica s Dniprom vrhunac je Hajdukove sezone, bez obzira na rezultat – uživajmo u njoj

'Nogomet će se igrati i u petak, bez obzira na rezultat protiv Dnipra,' rekao je Igor Tudor u najavi poljudskog uzvrata doigravanja za Europsku ligu. 'Općenito ne volim te nazive – povijesne utakmice, utakmice stoljeća, maturalni radovi', dodao je.

Večerašnji je susret jako bitan, možda najbitniji u posljednjih nekoliko godina i nema svrhe pretvarati se da nije. No nije sudbonosan. Hajduk svoju pravu bitku vodi iz dana u dan, pokušavajući se osoviti na zdrave noge, okajati grijehe prošlosti i višegodišnjeg propadanja te ponovno dosegnuti razinu kakvu klub takve veličine i tradicije zaslužuje. Jedna utakmica ne može presuditi ishod te borbe.

Dosta često događa se šum u komunikaciji između Hajdukovih navijača (ili barem onih najvjernijih među njima) i ostatka nogometne javnosti. Novinari apostrofiraju slabosti aktualnog igračkog kadra, kao i dojam da se momčad ne može natjecati s Dinamom u utrci za naslov. S druge strane, pak, najčešće ćete čuti stavove koji od toga uopće ne odudaraju – navijači su svjesni da je Hajduk slabašan i da, realno, ne može biti prvak.

Samo što oni to ne postavljaju kao neki veliki problem.

I dok su mediji početkom sezone raspravljali o 'velikoj krizi' i 'teškoj situaciji' u kojoj se klub nalazi, članstvo se približilo brojci od 10.000, a srušen je i rekord po broju pretplatnika (preko 6.000). Kad vide te podatke, kao i atmosferu na običnim prvenstvenim utakmicama na Poljudu ili doček poslije minimalnog poraza u Kijevu, kad svjedoče sinergiji koja u Splitu vlada između momčadi, uprave i navijača, mnogi 'sa strane' će to usporediti s nekakvom sektom. Kako to: Hajduk je uglavnom rezultatski neuspješan, a navijačka podrška samo raste? Što su ti ljudi sebi utuvili u glavu?
Pa gledajte – ti ljudi ne podržavaju Hajduk zato što je dobar, uspješan i što pobjeđuje. Oni ga podržavaju i za njega navijaju jer je njihov. Stvarna veličina kluba ne mjeri se trenutnim rezultatima, trofejima ili novcem, nego time koliko ga ljudi doživljava kao svoj – kao nešto bitno u svojim životima.

Upravo u tom segmentu klub trenutno bilježi najveći napredak. Put koji je u posljednje vrijeme prevalio put je dišpeta, otpora i ljubavi. Put prema velikom Hajduku.

Iznesene brojke najbolji su dokaz za to, kao i činjenica da je zanimanje za danima ranije rasprodani susret s Dniprom najveće još od doba kad je Hajduk igrao Ligu prvaka. I sinoćnji karusel splitskim ulicama najmasovniji je u posljednjih dvadesetak godina. Ludilo. A možete samo zamisliti kako će to izgledati večeras.

Svaka ljubav neizostavno uključuje tugu i patnju, a ne samo veselje i slavlje. Voljeti znači biti uz nekoga ili nešto u dobrim i u lošim trenucima, u zdravlju i bolesti. Kako bi to rekli Dubrovački trubaduri, koji su jednu posve navijačku melodiju zapakirali u romantični evergreen: 'ljubav nas veže i spaja', ali je istovremeno i 'preteška bol'... Kad je tako, onda razdoblja patnje i bola samo povećavaju sreću i zadovoljstvo u trenucima uspjeha.
Euforiju na stranu, Hajdukove šanse da prođe Dnipro nisu velike. Ukrajinska je momčad znatno kvalitetnija i ako klimava domaća obrana primi samo jedan gol, vrlo će teško to nadoknaditi. Tudorovi su momci u Kijevu odigrali loše prvo i vrlo dobro drugo poluvrijeme – ali u tom drugom su primili oba gola.

No šanse ima. I Dnipro ima izraženih slabosti, a Hajduk može velikim trudom i koncentracijom nadoknaditi manjak kvalitete, nošen sjajnom atmosferom na Poljudu. Mnogi se sad pitaju kako će domaća momčad, neiskusna na ovoj razini, reagirati na tu atmosferu – hoće li joj biti isključivo nadahnuće ili možda i uteg oko nogu?

Takve dvojbe ne bi trebalo biti.

Pritisak s tribina neće biti motiviran strahom od neuspjeha. U onoj stvarnoj navijačkoj pjesmi poznatoj po naslovu 'Ako ne postaneš...', Torcida je zadnjih godina već toliko puta ožalila i oprostila da je već na to naviknuta, ali nikad nije okrenula leđa. Uspjeh, a ne neuspjeh, bio bi anomalija: ako bi Hajduk kojim slučajem prošao Dnipro, gorjeli bi i nebo i zemlja u Splitu. Ako ne prođe, teško da će uslijediti neka velika drama. Hajdukova prednost je da ono što navijači od igrača traže nije da pobijede, nego da daju sve od sebe. Ništa više i ništa manje od toga.

Kao i obično, ljepota je u putu, ne u odredištu. Onaj koji Hajduk u zadnje vrijeme prelazi i broj hajdukovaca koje je digao na noge daju za naslutiti da je samo pitanje vremena kad će ovakve utakmice postati pravilo, a ne izuzetak.

Europska liga ulila bi prijeko potrebna financijska sredstva u proračun i produžila euforiju. U nogometu je svašta moguće, pa i to da ovakav Hajduk (koji katkad može biti prilično dobar, ali često i jako loš) ondje osvoji neke bodove i igra neku ulogu. Međutim, utakmica s Dniprom vrlo je vjerojatno vrhunac sezone na Poljudu – bez obzira kako završi, nje će se većina navijača sjećati i godinama je pamtiti.

Ovo iščekivanje, ova nada i istovremeno strepnja upravo su ono što donosi najveću radost i intenzitet emocija, ono što nogomet i identifikaciju s klubom čine tako bitnim. Navijači – uživajte u svemu tome. Igrači – hvala vam na ovoj prilici, ovoj radosti i ovoj strepnji. Uživajte i vi – samo dajte sve od sebe, ništa više i ništa manje od toga, i sve će biti u redu bez obzira na rezultat.