Najbolje i najuspješnije šta san ikad gleda, a da je moje: Jugoplastika s konca 80-ih i početka 90-ih!
Početak niza, prvo prvenstvo Jugoslavije, evo momčad:
1988. godina - JUGOPLASTIKA o Zoran Sretenovic, Velimir Perasovic, Toni Kukoc, Goran Sobin, Željko Poljak, Ivica Buric, Žan Tabak, Duško Ivanovic, Dino Rada, Petar Vucica
evo van i reference tada, za svakoga ponaosob:
Božidar Maljković - doša u klub s mista pomoćnog trenera Ranku Žeravice u C. Zvezdi (Zvezda je tada bila, treća četvrta momčad po snazi u lizi)
Zoran Sretenović - peti bek C.Zvezde, doveja ga Maljković
Velimir Perasović - vječiti talent i loša Draženova kopija
Goran Sobin- (otprilike Mario Maloča ili Goran Milović tadašnje Jugoplastike, isto nekadašnji talent za koga je svima bilo "jasno da od njega nikad ništa" )
Ivica Burić (Jugoplastikin Jozo, veliko srce i ništa drugo)
Duško Ivanović (godinama prvi strijelac Budućnosti, koji je iz prve petorke maka "naše dite Perasa")
Vučica i Poljak - takvih nema u Hajduku ( u najboljim godinama tek solidni klupski igrači, tad su davno prošli najbolje godine)
Žan Tabak - tada totalni zelembać
i tri velika talenta, s tin da jednog od te trojice nema na spisku gori, Nanada Videku kadetskog prvaka Europe, Božo je maka zbog nediscipline i nikad ga nije vratija
Od te osansosme, pa do devesprve, dok Kuki nije otiša u Treviso niko u Jugi, ni Europi in nije moga ništa, ni Dražen, ni Divac, Paspalj, Đođević, Danilović, ni San Epifanio, ni Gallis i Yanakis, ni Doron Yamsi, niti jedan od Amera koji su tada igrali u Europi.....
Kako to? Lipo, radili su i trenirali više, ali očigledno, i kvalitetnije od drugih i zato četri godine nisu izgubili ni jednu važnu utakmicu, ni jednu jedinu.
Kukoč je rinta u obrani, stalno bija podređen ekipi i svejedno je stiga za te četri godine bit dva puta najbolji igrač Europe.....
Peras je ispa iz prve petorke, završija na klupi, pa je od „pyčkice dobrog šuta“ posta najbolji obranbeni bek Europe, a šut ka „trade mark“ je osta uvik, i kad je bija u kasnin tridestima i daje je trpa po španjolskoj prvoj lizi....
Kad je Božo dolazija, Rađa je reka „da se početnik neće učit na njemu“, zadnju utakmicu prije nego šta su obojica otišli su pali jedan drugome u zalogaj.....
Svi koji su tada noslili žuti dres su napredovali i oni šta su kasnije došli Pavičević, Savić, Naglić, Naumoski....Naglić je jednu sezonu bija klupa s minimalnon minutažon, godinu nakon toga jedan nositelja u ponavljanju dvostruke krune
Svima koji su tada bili tamo, pobjeđivanje je ušlo u krv i zato su napredovali, čak i sideć na klupi jer su trenizi Jugopastike bili zahtjevniji od baren pola utakmica u sezoni.
Stvaranje momčadi, stvaranje pobjedničkog mentaliteta, igrat bez panike kad gubiš, bez euforije kad dobivaš, svaka utakmica novi izazov, ona koja je bila jučer je već zaboravljena, ona koja je sutra je daleka budućnost,
s tin da naravno, moraš imat nekolicinu ekstra talentiranih - tako se stvaraju šampioni.
Virovali ili ne - drugog puta nema!