Autor: Aleksandar Holiga
HNS ZA PRIVILEGIRANU ELITU
NOGOMET NARODU Hrvatski nogomet nikad se nije uklopio u industriju zabave za široke mase
Prije dva mjeseca pročitao sam članak koji mi ni danas ne izlazi iz glave. U njemu briljantni Barney Ronay s mješavinom kritike i satire piše o “Novoj ozbiljnosti” nogometa: tendenciji da se ta igra uzdiže u status apstraktne intelektualne discipline u koju možete ubaciti sve antropološke teorije koje vam padnu na pamet, a naizgled banalne sportske kontraste prikazati kao sraz između dobra i zla. Messi protiv Ronalda postaje “priča o ljudskom duhu protiv svijeta strojeva”, a Guardiola protiv Mourinha sukob “umjetnosti i mašte s korporativnim nihilizmom”, piše Ronay ipak s daškom odobravanja, jer pri tomu ismijava i samoga sebe, odnosno vlastite (pre)ozbiljne teze o dubljem značenju nogometnih fenomena. Razlog zbog kojeg još uvijek razmišljam o ovome je usporedba sa stanjem u domaćem nogometu. Teme koje dominiraju hrvatskim medijskim prostorom dio su neke sasvim druge priče, kao da je riječ o potpuno različitoj sferi ljudskog djelovanja. Ali nije to (samo) zbog toga što su nam mediji takvi kakvi jesu - puno je više zato što je hrvatski nogomet takav kakav jest. Tijekom 1990-ih on je prošao svoj “državotvorni” period - od Bobanova udaranja milicajca kojim je “počeo rat”, preko Tuđmanova projekta Croatije do osvajanja bronce u Francuskoj kad je “cijeli svijet čuo za jednu malu Hrvatsku”. Tada je politika ciljano koristila nogomet u izgradnji kolektivnog identiteta i pridavan mu je nerealno velik značaj u društvu. Danas toga više nema, ali nogomet je ostao poligon za manifestiranje domoljublja, stvarnog i lažnog, kao i odmjeravanje utjecaja interesnih skupina povezanih s politikom i organiziranim kriminalom. Možemo se pretvarati da je sve normalno i da je nogomet samo nogomet, pa opet iznova od siječnja početi s bajkom o izgradnji europskog Dinama, analizirati učinak Hajdukovih napadača ili ulogu Jure Obšivača u Pamićevoj fluidnoj formaciji, ali razglabanje o tim stvarima izvan sveobuhvatnog konteksta je laganje sebi samima i zabijanje glave u pijesak - jer sami temelji domaćeg nogometa su truli i u njemu ništa nije kako bi trebalo biti. Od dva najveća kluba, jedan je u statusu izopćenika i u ratu sa Savezom, a drugi kontrolira sve, ali je u hladnom ratu s vlastitim navijačima i velikim dijelom javnosti. Istovremeno, nekoliko klubova Lige 10 živi na granici bijede i nije sigurno da će preživjeti do kraja sezone, a publike u značajnijem broju ima jedino na Poljudu i na Kantridi. Od 90-ih je nogomet u Hrvata slijedio obrazac iz drugih društvenih sfera. Umjesto tržišnog natjecanja dobili smo monopole i duopole; umjesto demokracije partitokraciju i iluziju izbora. Ništa od toga nema pojedinca u fokusu - gospodarstvo nije u službi potrošača, a državni aparat nije ustrojen na dobrobit građana. Isto je i s HNS-om, koji je poput države po tome što izgleda kao sam sebi svrha. Savez služi privilegiranoj eliti koja ga kontrolira, a obični ljubitelji nogometa, navijači i članovi klubova nebitni su u cijeloj priči. Da je drugačije, njegovi bi čelnici osjećali neku moralnu odgovornost zbog toga što je otpor prema oligarhiji dosegnuo takve razmjere da huligani prekidaju utakmice reprezentacije, trideset tisuća ljudi prosvjeduje u Splitu, dok u Zagrebu tribine puni drugoligaški futsal, a ne europski Dinamo. Zbog sveopćeg stanja koje je naprosto neodrživo. Političari barem odgovaraju biračima, pa moraju smišljati koncepte poput “Nove pravednosti” kako bi stvorili dojam da im je stalo do njih. HNS to ne mora, jer on čak ni formalno ne odgovara nikome osim sebi samome. I dok je Ronay s “Novom ozbiljnošću” apsolutno uhvatio globalni Zeitgeist, u Hrvatskoj još uvijek traje pred-moderno stanje. Naš se nogomet nikad nije emancipirao od kretanja u širem društvu i uklopio u industriju zabave za široke mase, pa da bismo naknadno otkrivali neke njegove “meta-razine”. Umjesto toga, on je postao dio društvene patologije: prizeman, licemjeran, korumpiran i odvojen od običnog čovjeka.