Bez veze sam malo pretraživao po internetu i došao do wiki stranice Ante Žanetića, velikog igrača i hajdukovca, jedinog koji je bio u momčadi svijeta.

I vidim ja da je on optuživao Smoju da je bio orjunaš i govno od čovjeka. A ja se mislim, pa kako to kad, koliko se sjećam, Smoje je uvrstio baš njega u idealnih Hajdukovih 11 svih vremena. Takvi izbori su više stvar ukusa, međutim, nije nezasluženo da se jedan takav igrač tu nađe. I istina, jedini je Smoje prekršio tabu da se Žanetića ne spominje.

Zbog toga, ali i gledajući dokumentarac koji je bio, svojedobno, na HRT-u, u kojemu je sudjelovao i Davorin Rudolf kao Smojin kolega, a zasigurno politički neistomišljenik, stekao sam dojam da je Smoje bio jedan tolerantan čovjek, demokrat u okovima jednog totalitarizma.

Međutim, netko tko je bio potkazivač i suradnik režima, ne može nikako biti demokrat, a ni tolerantan čovjek, nebitno je li ono što je tvrdio Žanetić istina ili ne (ako je Žanetić namjerno puštao utakmicu onda je i to nekorektno, ali nikako nije zaslužio biti pretučen radi toga) jer Smojini stavovi koji su javno izneseni govore dovoljno i bez toga. Njemu kao književniku, a pogotovo kao pripovjedaču o tzv. malom čovjeku svaka čast (TV-serija "Malo misto" je klasik, a "Velo misto" samo u onim djelovima u kojima ne upliće politiku, odnosno tamo gdje ne slavi komunizam i komuniste koji su prikazani kao nadljudi), ali moje je mišljenje da sam u svojoj ocjeni Smoje kao čovjeka itekako pretjerao, pa nisam htio da netko tko drži do mog mišljenja uzme to za relevantno. Dovoljno je samo pročitati sljedeće:

http://www.hkz-kkv.ch/kronika_krivotvorine_liber_miljenka_smoje.php

Iz ovoga sam zaključio kako je Smoje dobro znao do koje granice smije ići, odnosno, da je on vlastima bio previše dragocjen da bi ga proganjali. Nije bio komunist, već anarhist, a nikako demokrat. Komunistima je trebao da bi imali privid demokracije, a Smoji su oni trebali jer u demokraciji on sigurno ne bi bio toliko bitan, niti toliko mažen i pažen. Ne može biti slučajno da se baš njemu toleriralo npr. "borbena ponoćka" iz "Malog mista". Njemu je najbitnija bila njegova guzica, i na račun nje je napravio, ipak, jedno remek-djelo. Međutim, kad maknem umjetnost sa strane, dolazim do, za mene, relevantnog pitanja: je li on bio "kontra mraku, kontra sili"?
Na muci se poznaju junaci, a kako njemu Hrvatska kao država nikad nije bila realnost, kao ni Lepoj, i čitavoj ekipi sljedbenika, od Zdravka Reića preko Ante Tomića pa do Dragana Markovine, već samo Jugoslavija. zato im je (nekima) Milošević ispočetka i bio super, jer su u njemu vidili njezinog čuvara. Ali lako za ime i granice, u ono vrijeme nije bila dilema samo Hrvatska/Jugoslavija, već demokratizacija/totalitarizam - a to je upravo borba za maloga čovjeka, a tu meni Smoje "pada na testu". Njemu su bile bitnije granice/ime. A maloga čovjeka on je samo oslikavao, a za njega se nije borio, hoćeš od hrvatskog proljeća pa nadalje.

Smoje legenda, ka i Vilson Džoni ili Frfa legende. Nešto su dobro i napravili, nešto i krivo, ali prokazivanje im nije baš išlo. :-)