Aleksandar Holiga: Ljubav je jača od bilo kakvog straha
U ovo vrijeme prošle godine Hajduk je na Poljudu igrao uzvrat s Dniprom. Euforija je bila na vrhuncu: ulaznice su planule tri dana prije susreta, a uoči utakmice organiziran je najmasovniji karusel u prethodnih 20 godina. Klub je bio dosegnuo brojku od 10.000 članova i 6.000 pretplatnika, kao jasan dokaz da je prevaljen već jedan dio puta dišpeta, otpora i ljubavi, puta prema opet velikom Hajduku.
I tada sam uoči utakmice pisao tekst – ispostavit će se kasnije, svoj posljednji za tadašnjeg poslodavca - i predosjećao da bijeli neće proći, jer bili su slabašni i 'zeleni', a suparnik vrlo ozbiljan. Napisao sam da Hajduk svoju povijesnu utakmicu igra iz dana u dan i da jedna bitka, dobivena ili izgubljena, ne može presuditi ishod te borbe. Poželio sam igračima i navijačima da prije svega uživaju u jednom velikom meču – jer ljepota je u putu, a ne u odredištu, a samo je pitanje vremena kad će takvi na Poljudu postati pravilo, a ne izuzetak.
Evo nas godinu dana kasnije. Članstvo se približava brojci od 14.000, pretplatnika je više od 6.500, stadion je bio rasprodan još i prije prve utakmice u Češkoj. Financijsko zdravlje je bolje, hvala na pitanju, a momčad izgleda ozbiljnije. Lani je Andrija Balić bio još posve nejaki dječarac, isto kao i Vlašić i Maloku; Milić, Bily, Jefferson, Ohandza… Nisu ni bili ovdje. Caktaš je bio neki sasvim drugi igrač. Za Damira Burića prosječni hajdukovac nije bio ni čuo.
Očito je da se put nastavio u istom, pravom smjeru, a Europa sada opet nudi priliku – nudi čizme od sedam milja koje bi Hajduk ponijele još puno dalje. Utakmica sa Slovanom nije sudbonosna, kao što to nije bila ni ona s Dniprom, ali je jako važna jer može donijeti strašno puno toga. Nisu to samo novac i novih šest europskih utakmica, nego i nešto ne toliko opipljivo, ali s još većom težinom: plasman u skupinu bio bi prolazak 'benchmarka' na dugom Hajdukovom putu, prvi pravi dokaz da sav rad na postavljanju temelja za dugoročni uspjeh počinje davati i konkretne, kratkoročne rezultate.
Time bi Hajduk od 'gradilišta' simbolički postao ponovno izgrađen – i uspješan – klub.
Veliki je izazov pred ovim momcima, ali oni moraju shvatiti da im on ne predstavlja teret, nego priliku. Ako izgube, ništa se dramatično neće dogoditi, pogotovo ako daju sve od sebe pokušavajući. No, ako pobijede – odnosno, izbace Slovan – mogu donijeti ogromnu radost svima oko sebe. Klub, njegova vojska navijača i igrači sami kratkoročno bi i dugoročno profitirali bi zbog toga, kao i cijeli hrvatski nogomet.
Ovi momci imaju šansu stvoriti sjećanja, junački ep koji bi se pamtio godinama. I jednom kad se Hajduk vrati u status koji po svemu zaslužuje, kad bude normalno svake sezone igrati u skupini europskog natjecanja, kad se poljudski interijer osvježi novim trofejima, ljudi bi djeci prepričavali kako su ih onog dana Lovre, Jeff, Mijo, Niksi i Frane Zolja rasplakali od sreće.
Česi nisu mačji kašalj, u to smo se mogli uvjeriti; Hajduk se, međutim, može nositi s njima – i to smo vidjeli. Jedina prepreka do pobjede nije objektivna kvaliteta ni rezultatska prednost koju donose gosti – ta je prepreka strah. Strah od neuspjeha, od primanja gola, od promašene prilike.
Kad je 1933., na samom kraju Velike depresije, Franklin D. Roosevelt izabran za američkog predsjednika, prvo što je na svojoj inauguraciji rekao bilo je: „Jedino čega se imamo bojati je sam strah“.
I zato, dico…
Kad istrčite na dupkom pun Poljud, bacite dug pogled na tribine oko sebe. Pomislite na to koliko ih sretnima možete učiniti. Nije li ljubav i vjera u vas svih tih ljudi jača od bilo kakvog straha?
A. HOLIGA
Covik me je i prosle godine odusevija tekstom prije Dnjipra a fala mu i sada na lipom tekstu.
