Od malih nogu, od kada sam počeo pratiti balun pamtim velike krađe sudaca u YU-ligi na štetu Hajduka, a opći dojam je definitivno bio garniran usmenom predajom starijih o čestim propustima na štetu našeg kluba. Uistinu, u bivšoj državi Hajduk je imao maćehinski odnos FSJ-a, pogotovo u odnosu na beogradske klubove (ne nasjedajte na priču da je GNK bio najveća žrtva sudaca u bivšoj državi, jer se lako mogu pobrojati svi 'maksimovići' koji su Hajduku priječili da uzme više od 9 titula prvenstava u obje  YU-države).

Naravno da je povremeno bilo pretjerivanja i traženja alibija u lošem suđenju za vlastite slabosti i nesposobnosti. To nepovjerenje prema sudačkoj organizaciji i prema većini sudaca, po kojemu je sudac kriv čak i kad odsudi dobru utakmicu je nekako ostalo prisutno i do dana današnjeg u hajdučkom puku. Iako mi osobno jako smeta mantra po kojoj je sudac uvijek kriv jer, ruku na srce, bilo je previda i u korist Hajduka (ali rijetko kad u važnim utakmicama). Nažalost, toliko brutalnih grešaka na štetu Hajduka ne ostavlja prostor navijačima za drugačije razmišljanje.

Svi smo se nadali da će se stvari promijeniti nakon što dobijemo svoju državu, međutim u našoj Hrvatskoj, nogometni savez se, istina, ne zove više fudbalski, ali u njemu stoluju ljudi potpuno iste sorte. Svježe su uspomene na suca Novaka i derbi 1999., na Beusanove ekspertize, na Širićevo maestralno navlačenje za Croatiju, na Djedovićev i Širićev reket za pošteno suđenje, na Bebekove nedosuđene penale i prekid utakmice zbog verbalnog delikta, na Križarićev jedanaesterac za Rijeku na 20 metara od gola pa sve do aktualnog Hajdukovog krvnika koji se redovito javlja u toj ulozi od finala kupa 2009. i utakmice sa Splitom 2010. Sve su to previdi na štetu Hajduka u ključnim utakmicama za rasplet kupa ili prvenstva u završnoj ili početnoj fazi.

Sve te odluke izazivaju, naravno, koji put bijes, koji put rezigniranost kod navijača, a kasnije se svode na više ili manje buke, žuči od strane službenog Hajduka koja u najboljem slučaju isprovocira izuzeće suca. Međutim, držim da nikada u novijoj povijesti Hajduk nije pokraden na ovako drzak i bahat način kao što je to bilo na subotnjem derbiju.

Toliku provalu očaja i srdžbe, pomiješane s osjećajima nemoći i frustracije, nisam nikada vidio na stadionu. Ljude revoltirane i destruktivne do te mjere da su kadri napraviti i nepromišljenije stvari od invazije terena i nauditi ipak najviše sebi.

Osobno mi je bilo svejedno hoće li onaj plaćenik svladati Kalu ili ne (iako je promašaj spriječio veće nerede) jer takva arogancija, takva bahatost, takvo izrugivanje s prisutnim navijačima, čovjeka protrese iz temelja. Ne želim se vraćati na to da nije sudio čisti jedanaestarac (OK, ni prvi ni zadnji put), ali da čovjek u zadnjoj minuti utakmice sudi nepostojeći penal za suparnika, pred 20.000 ljudi, uz spoznaju da je već oštetio domaćina, dakle u trenutcima kada bi svaki normalni sudac želio privest derbi kraju, a penal nikad ne bi sudio ako je iti malo sporan, to može samo čovjek koji je prokleto siguran u zaštitu svoga nalogodavca.

Nažalost, ovo nas vraća na početne pozicije, s jedne strane Hajduk, sam, ali sa snagom navijačkog pokreta i simpatijama javnosti, a s druge strane vladajuća elita hrvatskog nogometa. Pitanje je kako dalje, sada kada su sve metode borbe iscrpljene. Prošli smo sve faze odnosa: od pokušaja razgovora kroz tijela Saveza, bojkota koji je pokrenuo pravu revoluciju na Rivi i koji je bio okidač za lavinu događanja, koja je opet problem hrvatskog nogometa podigla na najvišu moguću razinu - Hrvatski sabor, koji je izglasao određene promjene zakona. Međutim, pomaka nema. Iako je svima jasno da ova garnitura ljudi sustavno upropaštava hrvatski nogomet i reprezentaciju, konstantno radi o glavi Hajduku kao najvećoj sportskoj instituciji u Hrvata, oni nekako opstaju dajući mrvice ostalim nogometnim subjektima.

Cijela ta situacija proizvodi ogromnu frustraciju i ostavlja dojam da se teško možemo boriti protiv hobotnice koja je pustila svoje pipke u sve pore, a sama organizacija ponekad izgleda moćnija i od same države, a ljudi koji participiraju u njoj izgledaju nedodirljivi likovi koji se ne boje ni Boga ni naroda. Međutim, nitko nikad nije dobio bitku protiv naroda pa neće ni ova interesna družina koja se, pokazalo se, razbježi poput miševa dok je glava 'na službenom putu'.

Sada kao obični navijač, koji ne mora vagati svaku svoju riječ i kojega nije briga hoće li netko moje riječi pogrešno protumačiti kao poziv na javni linč, mogu izraziti zadovoljstvo što je egzekutoru netko, makar simbolički, stao na put. Ne znam točno što su mu rekli dolje na terenu, ali sigurno se nije lijepo ni ugodno osjećao, ma kakav god obraz imao i koliku kod zaštitu mislio da ima, nije se osjećao sigurno.

Hvala Ljubi, Goranu i svima koji su ga verbalno zaskočili. Znam da to civiliziranom čovjeku ne može biti nikakva zadovoljština, čak i kad izgleda da je to jedino što se može napraviti. Ali na jednak način bih se zahvalio i nekome tko bi zaprijetio nasilniku koji maltretira moje dijete. Mislim da bi svaki roditelj na ovom svijetu isto postupio kad je njegovo dijete u pitanju i ne bi vodio računa ni o uljuđenosti ni o mišljenju javnosti. A Hajduk je naše dite, dite puka, a ovo je pravo nasilje nad njime. Nasilje nad integritetom, ruganje s navijačima, iživljavanje nad simbolom i tradicijom i rušenje svega onoga što se dobro napravilo.

Ne, ne opravdavam nasilje ili bilo kakvu fizičku ugrozu aktera naše nogometne priče. No ovo je u punom smislu riječi nogometni rat između nogometnog polusvijeta i nas u ovom društvu još uvijek usamljenih jahača. Krajnji cilj nije samo povratak Hajduka na slavne staze (jer pitanje je koliko su realne naše navijačke ambicije) već odlazak cjelokupne garniture iskvarene do srži i dolazak drugih, boljih ljudi koji će nam vratiti reprezentaciju, koji će nam vratiti povjerenje i koji će nam vratiti nogomet. Drugoj strani je očigledan cilj, upornim degradiranjem, stvoriti apatiju, beznađe, otupiti naš dišpet koji, istina ima burnu ali kratku detonaciju, i konačno disciplinirati jedinog ali, za njih, prevelikog protivnika, kojeg još nisu uspjeli baciti (a bome i neće)  na leđa.

I zato mi je drago da reakcija na nepravdu nije izostala, neka znaju da nismo izmrcvareni tovar koji je navikao na batine, neka znaju da ćemo uvijek reagirati protiv nepravde, neka znaju da nas nikad neće uhvatit apatija i malodušje i da se nikad nećemo  štufat borit za našeg Hajduka. I neka znaju da im neće drugi put biti lako pronaći lupeža koji će imati toliko hrabrosti i ludosti pokrasti nas u našoj kući.