@Aš kupa - sve je meni jasno što ti pričaš, ali mislim da tebi nije jasno ono o čemu ja pričam.

Kako je ponavljanje majka znanja onda da krenemo:
-ova vizija kako ti vidiš Hajduk, a vrlo vjerojatno ga vide i uvaženi predsjednik, sportski direktor, pa i NO, je jedna od izglednih vizija ali nipošto nije jedina moguća. To je vizija koju sam ranije nazvao "ne talasaj", a ne "stručnost i znanje".
-problem je da ti, vjerojatno, vidiš ovu viziju "ne talasaj" kao viziju "stručnost i znanje", a još veći problem je da NO, birajući ovakvu uvaženu upravu misli isto.
-u prilog mojoj tezi "stručnost i znanje" govori i to da se problem omladinske škole želi riješiti izgradnjom novog kampa, čime bi treneri u omladinskoj školi trebali nadoknadit znanje koje nemaju, a naša škola bi postala valjda kao La Masia: zar nije sto puta bolje i jeftinije uložit u trenere i napraviti sustav, pogotovo kad se novaca baš i nema - je li zapravo suludo zanemariti trenere i sipati novac u kamp? Drugim riječima, što će ti kamp u kojem su treneri kao ovi naši? Zato i usporedba sa riječima legendarnog Tomislava Ivića o siromašnom bogatašu.

Nadalje, Hajduk, kada je bio velik, nije bio radi novca, koji onda, recimo u sedamdesetima, nije bio problem kao što je danas. Jer ljudi koji vode Hajduk danas baziraju sve na novcu, i sve gledaju kroz novac. Time Hajduk pretvaraju iz kluba kao što je bio u svojim nogometnim zlatnim vremenima (50-te i 70-te, pa i koja godina ranih 90-tih, da ne spominjem sada 20-te), u klub kao što je bila, recimo, Cibona 80-tih i 90-tih, Bayern 90-tih i 2000-tih, Real pod Perezom, dug je popis klubova poput njih koji su mi mrski iz razloga jer su sve što imaju napravili zbog moći novca, koji su sve kupili, a malo toga sami stvorili. Hajduk nikad neće imati novca kao oni u svojim okvirima tada, pa je to još jedan od razloga zašto taj put, ta vizija, po meni nije ispravna. I oni su, usprkos silnim utrošenim sredstvima, u pravilu su postigli manje uspjehe od onih kakvih su priželjkivali.

Taj put je, ustvari, dulji put, jer novcem kojeg nemamo želimo kupiti znanje - umjesto da ga sami stvaramo. Zato nam trebaju energični ljudi, a ne ovi aktualni, jer stvoriti nešto mogu kreativci, oni koji su angažirani, koji su se spremni žrtvovati, riskirati. I nije to rizik kao kod Peroša ili Svaguše, već jedan potpuno drugi rizik.

Ovo "kupujte japanke, trpite jer boljega jednostavno nema i ne može biti" možeš pričati nekome tko ne pozna situaciju, jer ljudi nisu glupi, oni znaju osjetiti kad netko radi nešto kako ne treba. Druga krajnost, pretjerano izrugivanje sa samima sobom također nije nešto što je dobro: broj članova koji je u stvari ogroman je jedna velika i pozitivna stvar, onda onaj Aljoša Bašić, čovjeka svi hvale zato jer je možda i jedini od zaposlenika pokazao da se može uz energičnost, znanje i stručnost napraviti pravo malo čudo u svom sektoru, kao i ovo s članstvom. Ima pozitivnih stvari kojima se ne bi trebalo izrugivati niti mi je takvo što palo napamet.