Re: Sportske vijesti

Nije nikaka vijest, al ne znam, gdje bih drugo postavio.


Ko bi reko, da se insan more sjetit, i u sebi probudit osjecaje za koje nije ni zno da postoje.
Ili, za koje je mislio da su nestali nekad davno, ako su uopste ikad i postojali. I samo ponekad negdje pri kraju dnevnika oko se instinktivno trzne, ni ne pogleda u ekran, al valjda konstatuje, sta li....
I nastavi dalje, nesvjestan ove pomenute i potsvjesne konstatacije. i tako godinama, valjda se stari, zaboravlja, il zivot odvuce na drugu stranu. 

Al eto...... nesto potsjeti insana.

I ko sad, pred sobom vidi "velike ljuljaske" u zooloskom na Banji, konacno slobodne od starije djece, koja su imala silu, i pravo da iste koriste dok se mladja mogu zadovoljiti i onim pokvarenim, manjim. 

Al eto, ponekad se desi, bas ko u to proljetno, nedeljno popodne, da su velike prazne, da je provlacenje kroz zicu uspjelo bez da ga debeli "Prdo", cuvar, vidi i maltretira poslije, i da konkurenata za ljuljanje nema. Potpuno sam, pokusavajuci vrhovima noznih prstiju dosegnuti liske na grani drveta, dok se ljuljaska njise u ravnomjernom ritmu, slusa nedeljno popodne, sa tranzistora iz "Prdine" kancelarije, biletarnice. 

Sunce, toplo, majica kratkih rukava, mozda prvi put obucena te godine. 

I nedeljno popodne, na pomenutom tranzistoru.

- Jos jedna izvanredna parada Simovica, cuje glas Mladena Delica

- Steta, sto je poslednja, i sto ovaj veliki golman, kao i mnogi prije njega odlazi.

I sjeca se ljuljaske koja se polako zaustavlja, sa koje silazi, i pognute glave odlazi u nevjerici.

U njegovom detinjem svijetu, to je valjda bilo prvo sportsko razocarenje, kojih ce kasnije biti jos mnogo.

Uskoro ce zaboraviti i pomenuti dogadjaj, pa prestati slusati i sama nedeljna popodneva, i onako ce i ona nestati, da se haman ne vrate.

I godinama se nece sjecati, hiljadudevestojedanesta ga nece ni na sta potsjecati, a imena ce prestati znaciti bilo sta.

Al eto, ponekad se ponesto desi, pa oko nastavi zamisljenu putanju, i zaustavi se na ekranu, na kojemu vidi dubrovacku tvrdjavu, obasjanu hiljadama begalki, a u pozadini cuje glas spikera koji ga obavjestava, da je danas, bas danas, tacno 100 godina otkako su cetri studenta donijeli balun, i nazvali se Hajducima.

I vidi hiljade, okicene dobro poznatim bojama, vidi lica idola iz svoje najranije mladosti, i u sjecanju mu se vrati, onaj isti Hajduk, kojeg je obozavao.

I suzna oka, mada, mozda, i nije zasluzio, pozeli mu sretan rodjendan.

I ode u kuhinju zapaliti cigaru.