Ono kad svi vide da je Stipica panj... godinama... i ipak igra...
Ono kad svi vide da Hajduk nema desnog beka... godinama... i da lijevi bek ne vrijedi ni za pola bureka, a oboje od 10 centaršuteva promaše njih 11.. i ipak igraju...
Ono kad svi vide da Mujan, Mastelić i slični nemogu prismrdit normalnog klubu ni na klupu - a kod nas su u prvih 11 ili oko najbolje postave... i igraju...
Ono kad ti stopera igra Nižić koji je potjeran u Belgijskoj II ligi... a kod nas nezamjenjiv...
Ono kad ti drugog stopera igra Ćosić... za nas "pravo" pojačanje...
Ono kad ti vezni igrač (Toma Bašić) igra za protivnika cijelih 45minuta...
Ono kad Tudor dribla samog sebe...
Ono kad su ti napadačke uzdanice Ohandza i Fukač koji u zadnjih 365 dana imaju 2 i pol utakmice...
Ono kad dovodiš igrače 10.07.i oni su nespremni... i tako već godinama... pa se spreme kad si izvan EL i kad je prvenstvo izgubljeno..
Ono kad svaku jebenu utakmicu čekaš s nadom u bolje sutra, kad ti puls ubrzava iz sata u sat, iz minute u minutu kako se utakmica bliži... i ono kad se osjetiš prevareno svaki put iznova, prevareno od svih koji su vukli poteze zadnjih 20ak godina, baš svih, i koji su nas doveli do ovog danas...
[uredio Max720 - 14. srpnja 2016. u 21:01]