Jutros sam se spustia sa svog kvarta pješaka do grada, lip je dan pa se to triba iskoristit. Triba mi nekih 20-ak minuta laganog hoda iz tog, kako bi reka moj kolega sa faksa, ruralnog dijela grada, a njegov kvart od moga dijeli cesta. Kako bi kvalitetnije provea to vrime šetuckanja stavim sluše i upalim neki teški miks. I onda u jednom trenu kreće poznati i dragi glas. Stihovi se pretvaraju u poznate slike koje većina nas odavde proživljava u ovo zadnje vrime.
Putuj Evropo, nemoj više čekati na nas
Ne pitaj mnogo, dospećeš i ti na rđav glas
Putuj planeto, super smo se družili
Nama je lepo, taman kako smo zaslužili
I onda se vratim doma i vidim ovo sa Jakolišem, ovo dno dna koje je sramota samo takva, al to je to šta je nama naša/njihova/čija god borba dala. Dovoljno je pogledat tribinu koju drže oni čijih su ovakvi grafiti ruku djelo. Onih koji se pucaju totalno krivim filmovima. Proziva se igrače da se ne bore za klub, a oni navijaju za sebe. Još malo pa neće bit niti jedan transparent za klub. Al glavno da se obuče u crno. To je taj dresscode. Neka nam, bolje nismo ni zaslužili. Mi, slipo crivo ove planete. Najnebitniji kutak svemira. Svit koji živi u zabludi misleći da je jedinstven. A jedino je jedinstveno bolestan. Laku noć.
Postoje dobri klubovi, bolji klubovi, svakakvi klubovi. Klubovi u kojima svatko od nas želi igrati i čije dresove kupujemo kao djeca. Hajduk meni nije ni dobar, ni bolji klub. On je prva ljubav. On je priča za sebe.