Alen Bokšić: "Ma nisam nestao, ali ne bavim se nogometom, pa smatram da nemam pravo komentirati bilo što. Ne bi bilo ni lijepo, ni korektno, ni elegantno. Daleko sam. Došlo je kod mene do zasićenja, posvetio sam se obitelji. A glupo mi je govoriti o tome što je bilo nekada."
"Biti trener ili funkcionar zahtijeva veliki angažman, a ja nisam siguran da bih ga mogao dati. U tom slučaju, iz respekta prema instituciji, bolje da sam daleko."
"Ovako je to bilo kad sam zadnji put bio na Poljudu. Barcelona, 2011. godine. Kupio sam kartu za zapadne tribine. I vidim koga je Barcelona dovela, skoro sve same rezerve, juniore, ajme. A platio je Hajduk dva milijuna dolara da dođe. Bolje bi bilo da su taj novac uložili u momčad, za trofej, za Ligu prvaka. Kako da objasnim, to nije bio nogomet, nego turistička ponuda. Vidim o čemu se tu radi i ja na poluvrijeme vanka. To nije bio nogomet, nego bacanje novca. Gospodine, kaže mi na izlazu hostesa, ako sad izađete, nećete se moći vratiti! E, pa tu sam te čekao, neću se više ni vraćat! Imamo Barcelonu kao turističku sezonu, pa imamo Ultru. Gdje je tu balun? Tu mi se nešto prelomilo. Mi dajemo dva milijuna dolara, a Barcelona ni ne zna s kim igra. Prije bi bio Trofej Marjan, pa bismo svladali velike klubove u pravim utakmicama. A danas? Možda nisam u pravu. Pa bolje da ovo ne govorim. Eto zašto nisam po novinama!"
"Nije bila utakmica, došao sam pozdravit Stanića i Tudora. A nije Staniću lak posao, velika su očekivanja, a nisi moćan da to ispuniš, da nabaviš kvalitetne igrače jer to košta, a nema se dovoljno novca i kako sve zadovoljit?"
"Upravo zato to ne želim prirediti sebi. Nemam snage za to, bolje biti pošten i priznati. Na stranu što je Hajduk za mene i mater i ćaća."
"Otkad sam kao malen spoznao balun, mislio sam samo na Hajduk. Samo je Hajduk postojao kao cilj i ostvarenje snova. Jedini klub. To su kao biološki roditelji. Njima pripadaš. Kad postaneš profesionalac, igraš za druge, vodi te karijera, ali ne navijaš za njih. Navija se samo za Hajduk. Kad sam kao dječak čekao doma u Makarskoj da me Hajduk pozove na turnir, u Skradin, pamtim kao sad, ja ne bih spavao po cijelu noć. Ili bih koju noć prije sanjao poziv. Onda bi mi majka Anka rekla: Alene, zvali su te. Da, znam, mama, sanjao sam... Bio sam uzbuđen."
"Hamburger mi je kao malome prvi događaj, snažan, svi kažu najbolja utakmica svih vremena. Natjecateljska. A ne kao Barcelona da im daš dva milijuna dolara... Onda Hajduk iz 1983., 1984... Cukrov i Miljuš, ajde nađite mi danas u Europi koliko momčadi ima takva dva beka?!"
"To je bila momčad koja je mogla sve. A ja uskoro junior... Možda sam nostalgičan, ali takvi filmovi me pucaju. Ispričat ću vam detalj..."
"Trening je, prva na drugu, vodi Sergije Krešić, ja u drugoj momčadi kao junior, lijevo krilo, na mojoj strani Miljuš, kapetan, reprezentativac, pojam. Ode on u napad daleko, ne vodi računa o meni, ja imao prostora, pobjegnem jednom, dvaput, triput... Ej, četvrti put kad me sustigao i pomeo, izuo me iz kopački! U reklame! I zbog toga je Miljuš bio suspendiran mjesec dana, zamisli ti tu veličinu kluba Hajduka i taj potez, suspendirali svoga kapetana! To je kao da danas u Realu Sergio Ramos izmete Viniciusa i oni njega kazne zbog toga..."
"Ipak Caktaš nešto zna! To ćemo reći. Ipak nešto zna. Njegov problem je njegova plaća, pa ga ljudi kroz to gledaju. A ne mogu igrati bez njega. Ne mogu. I ovo treba istaknuti: Vlašić, Pašalić, Perišić, sad mali Bradarić na beku, pa i Livaja..., sve su to lijepi i kvalitetni igrači. Izašlo je to odavde. Njegujmo svoj izvor."
#prayforNiža #backinAfrika #mejor entrenador después Ivić #Nisam Za Mamića,ali Loksa mi je ok #Tudor-Inovator,a ne plagijator!