Sinovi naši, ajdučke krvi,
Bilo je davno bili su prvi...
Andrija, Ivo, Karlo il Ivan,
Podmladak hajdučki, željan i silan...
Spremni za nosit teret i brime...
Samo da naše ostane sime...
Onda se pojave ti čudni ljudi,
Nek Bog im dragi za grije sudi...
Nestala za tren naša su dica,
Dišpeta nema, nema ni vica...
Po bilom svitu, ka tice lete,
Drugi im oblaći dresove svete.
U bilom dresu strana imena,
A i krv čudna teče iz vena...
Di je naš Ivo, Andrija, Toma,
Oćel se ikad vratiti doma....
Nema tu sriće bez dice naše,
Zastavom našom dok,tuđin maše...
Dok bude vako nema nam sriće,
Jer s dicom našom drugi se diče...
Zato mi nikog nemojmo krivit,
Sami smo tili ovako živit...
[uredio Lapad68 - 31. siječnja 2021. u 20:43]