Nevezano na današnju raspravu, želim napisati nešto o čemu razmišljam već duže vremena. Mi dovodimo igrače na rubu naše platežne mogućnosti. Pa kad ih nemožemo novcem namamiti onda ih mamimo morem, suncem, gradom, uvjetima, kemijom u ekipi, obećajemo prvu postavu, devetku na leđima, najbolje navijače, žene (nekome muške), nutricioniste, vrhunske stručnjake,... A ovi kad izađe iz taxija pijanog taksista najprije stane u govno od pasa, a nakon misec dana broj na leđima nije 9, trener ga ni ne pogleda, nutricionisti ga siluju pizzama, žene sve nosate i sa pljosnatim guzicama, a i njih kad pogleda odnekud popije šamar pa se boji izaći na sunce. Fitnes stručnjak ga tjera da nateže onu gumu u derutnoj teretani iz dana u dan. U depresiji i on i pas mu, na instagramu im padaju foloweri. Manager mu kaže nek se strpi jer izgleda da će brzo promjena trenera pa će se stvari okrenuti. A moga je biti u turskoj za skoro duple pare. Kako će onda igrati??
Treba dovoditi profesionalce a ne one koji nam se smiluju. Treba jeftinijim igračima dati novce koje im nude i drugi ili još više, a ne manje. Pa još bonuse. Onda će oni biti gladni tu ostati što duže. A ne da ih zajebemo pa kad skuže da smo ih zajebali samo čekaju da se spase odavde.
Uglavnon ja mislin ako platiš 55 000€ igrača koji vridi 50 000€, da će on igrati bolje nego igrač kojeg platiš 400 000€ a vridi (drugi su mu nudili) 500 000€. I takvome jeftinome će biti wow ona guma za natezanje i žene i Tudor.
A grupa jeftinih igrača će imati motivaciju dobiti zvijezde iz dinama, a i protiv lošijih ekipa, a ne ovi naši: "Ja san igrao u serie A, šta ću se sada tu gurati sa nekim drugoligaškim igračem koji ni nema instagram..."
