Vrdoljak
Dario Melnjak koračao je prema aut-liniji, vidno upijajući svaki udarac dlanom o dlan dok je izlazio iz finalne kup-utakmice koju je sam riješio postigavši Rijeci čak dva gola. Valdas Dambrauskas mu je, jasno, podario apsolutno zasluženi standing ovationsimboličnom zamjenom u zadnjim minutama, ali Poljud, koji on sigurno isto tako pamti i koji mu je bio čvrsti standard u glavi, bio je i znatno drugačiji.
Bio je tu već ranije, također u prigodi u kojoj je Hajduk osvajao Kup, i to posljednji put prije prošlog četvrtka. Međutim, te ljigave prosinačke večeri 2012. na stadionu je bilo tek par tisuća ljudi koji su ga također ispratili pljeskom — doduše, tek nešto manje gorljivim — kad je s tada friškim drugoligašem iz Svetog Ivana Zeline u uzvratnoj utakmici četvrtfinala dobrano namučio Hajduk. Tada je izvjesni Vedran Mesec dovodio hajdukovce do ruba živaca, probijajući ih uporno po desnoj strani i gađajući grede, dok je sam Melnjak te večeri možda i prvi put zaista dobio dojam da je dio neke značajne priče, makar je ona na kraju, nakon poraza 2:0, bila značajna samo za taj prigorski gradić.
Svaki put nakon toga kad se činilo da će za Melnjaka stvari krenuti konkretnijom putanjom, taj je vrhunac izostao, baš kao i rezultat za Zelinu te poljudske večeri. U međuvremenu je, doduše, dobio prigodu zaigrati i prvoligaški nogomet, i to razmjerno dobro; bilo je više od nekoliko gorljivih pratitelja Prve HNL koji su ga iskorištavali za bildanje svoje razine prepoznavanja potencijalnih zanimljivih rješenja koji čuče u sjeni. Tu je sjenu donekle osvijetlio Lokeren,koji je za njega Slaven Belupu dao solidnih 350.000 eura, ali, kako rekoh, svaki put kad bi djelovalo kako će postati nešto više od solidne HNL-ovske trivije, Melnjak bi se vratio korak natrag, u tu sjenu.
Do trenutka kad je Melnjak kao slobodan igrač potpisao za Domžale, njegov tri godine mlađi prvi rođak Marko Rog ne samo da je već oborio onaj (ne)slavni hrvatski rekord kada je za, hm, pet milijuna eura prešao iz RNK Splita u Dinamo, već je u tom trenutku ostvario transfer karijere u Napoli.
Jasno, njih dvojica su u nogometnom smislu zasebne priče, ali ta je fusnota istovremeno značajna jer je, barem u tom trenu, jasno ocrtavala koliko lakši put može za nogometaša biti ako posjeduje istančaniju individualnu kvalitetu kakvu Rog ima, ili ju je barem imao dok ozljede nisu napravile svoje. Melnjak je, s druge strane, uvijek bio onaj isti, dragi, radišni klinac iz Krkanca, koji se nije probio u Varteksovoj školi i koji je preko trećeligaša tražio svoj put.
Dok su Rogove YouTube sažetke ljudi samostalno tražili i puštali, Melnjakov je zastupnik— čak i nakon što je igrač dobio novu šansu u turskom Rizesporu — a redovito zatrpavao mailove domaćih sportskih redakcija izvještajima s utakmica. To možda zvuči čudno, pa i smiješno, ali tu i leži realnost ogromne većine nogometaša. Ako niste unutar onog užasno malog postotka ljudi koji imaju bogomdan izvanserijski talent za koji se ljudi sami trude čuti, i kada ni mukotrpni rad sam po sebi nije ono što vam i dalje garantira pozornost, onda koristite svaki mogući manevar da do nje dođete.
Zasluženo omiljen
On je jedan od rijetkih čiji je trud na kraju i nagrađen.
Dobrim dijelom je ključ tu i spoznaja o svojim limitima, prednostima i manama. Dobra forma u Rizesporu možda i ne bi sama po sebi bila ključ za upad baš u reprezentativni kadar, ali on se trudio naći u pravo vrijeme na pravom mjestu, u pravoj formi. U trenutku njegova reprezentativnog debija, protiv Tunisa u lipnju 2019., glavna mu je konkurencija na lijevom beku bio Borna Barišić. Joško Gvardiol još nije bio ni u planovima, dok su Domagoj Bradarić i Borna Sosa tek stjecali reputaciju koja bi potencijal pretvorila u legitimnu kandidaturu za mjesto u seniorskoj selekciji.
S Melnjakom je i izbornik Zlatko Dalić znao točno što će dobiti; to nije bilo spektakularno rješenje iz rukava, ali dobio je čovjeka koji je spreman podrediti i zadnji dio sebe uklapanju u kolektiv najbolje što može. U reprezentativnom j kontekstu to bilo kratkog vijeka, pogotovo zato jer je ondje individualna kvaliteta ipak glavni preduvjet, ali Melnjak je na kraju zasluženo dobio tu šansu.
Na sličan je način osvanuo i u Hajduku, navodno nakon što je odbio prelazak u španjolsku Granadu.
Možemo i moramo pričati o tome koliko je Hajduk zanemario sustavnu inkluziju mladih talenata u prvu momčad i koliko je malo strpljenja ove sezone bilo za njihove pogreške. Isto kao što je u onom ‘tranzicijskom’ razdoblju za lijeve bekove u reprezentaciji Dalić prednost dao limitiranijim, ali opet legitimnim i iskusnijim opcijama, tako su i u Hajduku odlučili da im treba netko tko će samom svojom prisutnošću i radnom etikom ne samo dati sistemski obol, već i potaknuti na reakciju pomalo i ‘uspavane’ mlađe konkurente, ponajprije Davida Čolinu. Bila je to nategnuta odluka, ali se na kraju pokazala uspješnom.
Melnjak, reprezentativnim statusom unatoč, nije u Split stigao sa statusom zvijezde, čak ni sa statusom igrača koji ima iskustvo osvajanja trofeja, jer mu je ovaj s Hajdukom — uz koji je postao i prvi Hajdukov igrač nakon Ante Bonačića još tamo 1924. s po dva polufinalna i finalna gola u kup-završnici — ujedno i prvi u karijeri.
Uza sve zvijezde, od Marka Livaje, Nikole Kalinića ili Filipa Krovinovića, Melnjak je ispao Dambrauskasov čovjek odluke, adut iz rukava, onaj koji je spreman na različite pozicije i uloge kako bi zvijezde oslobodio dijela tereta. Isto tako, oslobodio je i samog Čolinu; suradnja njih dvojice na lijevoj strani u onom Hajdukovom demoliranju Rijeke na Rujevici početkom mjeseca nekako je ispala pravi testament tom utjecaju Melnjaka na talentiranog beka.
Sad su i ova finalna utakmica i ovacije njemu ispali testament njegove karijere, sažete između dviju splitskih kup utakmica u kojima je nastupao u razmaku od devet godina. Za njega je pristup uvijek bio isti, čak i kad se standard mijenjao. Nogomet je nemilosrdno i nepošteno okruženje, ali ponekad tako, uza sve te silne zvijezde i individualne genijalce, dopusti i nekome poput Melnjaka da preuzme svjetla pozornice na sebe i zasluženo bude omiljen u jednoj velikoj večeri.
