Da ne nabijate klikove ovom podlacu evo "analize" Oršića i Livaje.
A autor je lik koji je praktički desna ruka debelom luđaku sa one FB grupe u fabriciranju laži o Hajduku.
"Oršić i Livaja. Razlika kao nebo i zemlja. Postoji razlika koja se ne mjeri golovima, titulama ili visinom transfera. Razlika je dublja, važnija i prelazi i granice sporta. Počevši od toga kako je jedan došao, a drugi ostao.
Jedan je došao jer ga nitko drugi nije htio, došao je sa rečenicom „Jel’ me ne’ko tražio?“. Drugi je ostao i kad su ga tražili iz najbolje lige svijeta. Oršić i Livaja, nebo i zemlja. Jednom se nije dalo putovati satima do Kazahstana na uzvrat pretkola Konferencijske lige, izmislio je ozljedu koja nije postojala ni prije ni poslije te utakmice pa je Hajduk ispao iz Europe, pretrpavši time veliku financijsku štetu, izgubljenu dobit u prihodima i rastu vrijednosti igrača te smanjivanje klupskog i nacionalnog koeficijenta.
Drugi je pristao igrati lijevog beka protiv Tottenhama u 1/8 finala EL, i sa pozicije lijevog beka utrpao tri komada i sam izbacio 10x vrjednijeg premierligaša iz Europe.
Jedan se nakon odigranih 34 utakmica HNL-a i Kupa nije odazvao nacionalnoj reprezentaciji jer je odlučio uzeti odmor od „naporne sezone“ opravdavajući se navodnom zarazom, istom koja ga nije spriječila da se par dana nakon „zaraze“ pojavi na koncertu Miše Kovača.
Drugi je odigrao 16 utakmica više od prvoga, a u zadnje dvije, praktično spojene, sezone i 40 utakmica više, ali se svejedno stavio na raspolaganje izborniku i reprezentaciji države, znajući da će priliku čekati s klupe.
Prvi je svjestan da njegovi nastupi u reprezentaciju nisu pamtljivi, da tamo postoje puno veći lafovi od njega, osvajači Lige Prvaka i velikih nacionalnih titula pa se valjda vodi onom starom „bolje prvi u selu, nego zadnji u gradu“. Drugi šuti, radi i strpljivo čeka svoju priliku. Oršić i Livaja, nebo i zemlja. Iako su skoro vršnjaci jedan ima karijeru obilježenu incidentima, suspenzijama, fizičkim napadima, crvenim kartonima, čestim promjenama klubova i izbacivanjima iz momčadi, nedisciplinom što ukazuje da se radi o nezreloj i nerealiziranoj osobi sklonoj destrukciji i nasilju.
Jedan je u 329 utakmica skupio preko stotinu opomena tj. kartona, pa osim što je naštetio sebi, naštetio je i svojim ekipama. Najbolje je to opisao njego suigrač iz Bergama kada se Livaja na treningu se sukobio sa svojim suigračem Ivanom Radovanovićem: “Poslije jednog duela mi se unio u lice. Kad sam se pokušao odmaknuti, šakom me pogodio u vilicu. Ne znam što mu se dogodilo. Prihvatio sam ga kao rođenog brata. Vozio sam ga na treninge i vraćao kući, iako sam živio na drugom kraju grada.
Pričao sam s njim i govorio mu da smiri temperament i sve negativno pokuša pretočiti u pozitivno na terenu jer je fantastičan igrač. No karakterno i ljudski je ispod svakoga kriterija. Nisam mogao vjerovati da mi se smije dok sam krvavog lica ulazio u ambulantu. Stvarno me razočarao, takvim osobama nije mjesto u nogometu”, rekao je Radovanović nakon spomenutog incidenta“.
Drugi je u puno većem broju utakmica, čak 444 nastupa dobio samo 14 opomena. Oršić i Livaja, nebo i zemlja.
Obojica su vrlo talentirani nogometaši i sjajni strijelci, ali jedan je svima poznat po konstantnim sitnim prekršajima kojima nastoji stječi prednost na terenu: konstantni faulovi, guranja rukama, potezanja, pritisci na suce i dugi niz nesportskog ponašanja koje je vjerojatno pokupio na terenima Italije i Grčke sada je donio i u HNL.
Drugi je oličenje sportaša, borben na terenu ali gospodin prije, poslije i za vrijeme utakmica. Jedan je ljubio Dinamov grb a poslije pjevao „Mrzim Dinamo srpsko ime to“, drugi nikada nije rekao niti jednu nekorektnu riječ o protivniku, sucima ili bilo kojem sudioniku natjecanja.
Kada Oršića vidite ljutog svi znamo da je ljut na samoga sebe, a ne na sve ostale. Nebo i zemlja.
Jedan je sklon svakoj mogućoj prijevari ili nekorektnosti jer u njegovoj svijesti „cilj opravdava sredstvo“.
Drugi je oličenje poštene borbe i sportskog duha. Nekada cijela karijera ostane zabilježena u jednom subjektivnom dojmu: Livaju ćemo uvijek pamtiti po stisnutoj šaci kojom slavi isključenje kapetana Rijeke Smolčića, zadovoljan jer je prevario i protivnika i suca time što je kažnjen protivnik za isto ono što je sekundu ranije napravio sam Livaja (potezao Smolčića). A možda i po trčanju na centar nakon što je rukom zabio gol Dinamu nekoliko dana ranije u rezultatski nevažnoj utakmici. Svojevrsni nogometni „Matan“, sitni prevarant koji smatra da je prevareni sam sebi kriv – zato jer se dao prevariti. Očito pripada mentalitetu u kojem lokalni prevarant slavodobitno ulazi u seosku birtiju, dok njegova prevarena žrtva ide posramljena doma svjesna da će se rugati njoj, a ne prevarantu.
Drugoga možemo pamtiti samo po onom čarobnom zvuku kada je lopta ušla u rašlje West Hama ili po onom trku kroz igrače Tottenhama.
Jedan je talentirani nogometaš ali i oličenje sitnog prevaranta, nezrela osoba i sitna duša, koja uživa u svakoj sitnoj prevari i koja se sadistički smije prijatelju kojeg je upravo nokautirao.
Drugi je realizirana osoba, skroman i pristojan, iako je zabijao Tottenhamu, West Hamu, Shakhtaru, Sevilli, Rapidu, Atalanti, Villarealu, Krasnodaru i CSKA-a. Nebo i zemlja.
Jedan igra prljavo, omalovažava protivnika nakon pobjede, a bježi u tunel nakon poraza, drugi šuti, radi i pobjeđuje. Najveći sportski novinar pisane riječi ovih prostora Veselko Tenžera u svojoj kolumni napisao je odu Dragutinu Šurbeku, sportašu koji je osvojio desetke medalja u stolnom tenisu na najvećim natjecanjima ali nikada nije postao heroj jer je bio dosadan lik koji je do uspjeha došao ponajviše upornim radom i treningom, nije se isticao skandalima, samo predanošću sportu. Takva sudbina čeka i Mislava Oršića. Tihog i pristojnog dečka iz Gajnica, koji je spreman igrati lijevog beka ako treba, koji se odazove u reprezentaciju kada ga pozovu i koji svoje golove postiže sportski, radom i talentom, neuhvatljiv za protivnike, nevidljiv za suce kao što su oni nevidljivi za njega, lebdeći iznad terena u nekoj drugoj dimenziji nogometa, gdje cilj ne opravdava sredstvo, već samo sredstvo jest cilj, kada je način na koji si postigao uspjeh važniji i od samog uspjeha.
Oršić i Livaja, nebo i zemlja. Navijači Hajduka nakon desetljeća destrukcije, crnila, svastika, lažnog moraliziranja i patetičnih pisama UEFA-i, napada na trajektima i udarcima s leđa, nakon 17 godina manipulacija i demagogije imaju točno onoliko (ne)uspješan klub kakav zaslužuju te napokon imaju točno onakvog heroja kakvoga zaslužuju.
S druge strane, navijači Dinama možda imaju klub koji i ne zaslužujemo uvijek (posjetom i podrškom na utakmicama), ali zato imaju heroja na kojeg mogu biti ponosni i koji predstavlja esenciju Dinama kao kluba, od Belina, preko Zajeca do Oršića.
Jedan od ove dvojice predstavlja sve tipično za našu lijepu ali umornu zemlju: sitne podmukle prevarante, koji dolaze kad ih nitko drugi ne želi – kao političari koji postaju tajnici, dužnosnici ili ministri jer ne mogu pronaći posao u privatnom sektoru, kojima nikada nije dosta i koji će se služiti jeftinim trikovima i sitnim prijevarama, zabiti gol rukom i lažirati diplome, prevariti suca ili smuljati neki dodatni kvadrat stana, izbjeći reprezentaciju ili smuljati europske fondove i poneki Mercedes.
Jedan mijenja klubove i ljubi grbove kao što pohlepni političari mijenjaju stranke, sve je to isti mentalitet, koji prolazi samo u ovakvoj zemlji a ne prolazi u Europi.
Onaj Drugi, od opisane dvojice, u nogometu predstavlja sve ono dobro što bi naša zemlja htjela i trebala biti. Oršić i Livaja. Nebo i zemlja.
Piše: Dalibor Veseljak"
Mene je taj vučjak ugriza za drob, a ja sam ga povuka za uši. Da ga policijot nije maka, zadavija bi ga. - Ivo Bego
