Ja bi usporedio Rokasa i Brkljaču.

Jedan je bio standardni član juniora Hajduka sa 16 godina, dok je drugi u toj sezoni stigao u totalno drugi svijet i prilagođavao se na kadetski nogomet.

Na kraju sezone se osvaja kup kadeta, gdje oboje igraju u prvih 11, jedan kao novopridošlica, a drugi kao projekt kluba koji je spušten na kadetski nivo da bi se osvojio kup.

Nastavljaju u juniorskom prvenstvu, počinju cirkusarije s ugovorima kod Brkljače. Rokas dogovara i potpisuje bez problema novi ugovor.

Vrhunac sezone utakmica protiv Atletica, Brkljača igra na prirodnoj poziciji polušpice i ne sastaje se s loptom. Rokas odigrava vrhunsku utakmicu na poziciji desnog bočnog i pokazuje da mu nije problem se žrtvovati za momčad i da je polivalentan.

U međuvremenu jedan više ne participira za nikakve momčadi, drugi debitira i igra cijelu utakmicu za prvu momčad Hajduka.

Godina je 2023. jedan ulazi u polusezonu kao rubni prvotimac Hajduka, će drugi igrati istu juniorsku ligu koju je igrao prije tri godine kada se Puki tek pojavio i igrao kadetski uzrast.

Sve to zahvaljujući čistoj glavi i napornom radu.

Kad odu strani igrači kao Rokas ili onaj Ukrajinac mali što sad dolazi ne osjećam toliku žalosti kao kad odu 'naša dica'. 

Meni svaki naš talent bez 100 utakmica u dresu Hajduka se ne bi prodava. To su 3 sezone u dresu Hajduka. Uzmimo nek to talentirano dite s 17 krene igrat za Hajduk do 20 godine on je odigra 100 utakmica i more se prodavat. 

U nas je realnost da su Biuk i Ljubičić skupa prišli 100.