Evo jedan post na sektaškog foruma za koji mislin da je pogodija srž (autor Dodo):

Problem Lukše i Nikoličiusa šta jednostavno vrimenski idu svome kraju. U drugom, relativno uređenom klubu, ovo bi bio tek početak. Hajduk, a pogonsko gorivo mu je puk koji ga prati, jednostavno žvače, guta, kadar. Bilo igrački, trenerski ili upravljački. Na svim tim razinama oduševljene dolazi brzo, a razočarenje još brže. Niko nikada nije u uvažio ni problem infrastrukture, ni problem financija, ni problem podređenosti unutar saveza, ni problem modela ko totalnog autsajdera u nogometnom svitu i sl.

Mi jedino šta želimo su nove presice, nova promišljanja, nova nadanja, a sve sa jednim ciljem - da to novo lice čim prije sažvačemo i ispljunemo.

Naprosto u tom vrzinom kolu živimo i ne znamo kako je van njega. Nešto slično je opisiva Platon u alegoriji o špilji di su ljudi, zatvoreni u špilju, stvarali nekakvu vlastitu, naravno pogrešnu, viziju svita. Kad bi netko i pokuša izać, sunce bi ga oslipilo i vratio bi se.

Naš navijački pogled je duboko iskrivljen i čeznemo za ljudima koji će nam u rekordnon roku donit nešto šta ovaj model i ova pozicija u našem nogometu jednostavno ne može - titule. Nikad nikome nismo zapravo ni pružili šansu. Svaku smo odluku secirali do u najtanji detalj, a često smo vlastiti ego stavljali isprid kluba, pa su se zauzete pozicije branile do kraja.

Klub koji vlastiti teret trenutno ne može podnijeti, navijači koji bi svoj ugalj prodavali ko dijamant, a tuđi dijamant kupovali ko ugalj, okolina koja vječno žudi za novim novim figurama koje će im donit slavu - duboko nesvjesna da je jedino ispravno čekat i istrpit ova gruba vrimena.

U nadi da će ova upravljačka garnitura završiti započete procese, pa i duže od ovog kratkog mandata, završavan ovaj post.

O, kakav bi to hrabar, hajdučki, potez bio, ostaviti nekoga da radi svoj, započeti, posao...