Veliki petak. Obredi traju. Pjeva se a capella i nije baš lako,
pogotovo jer se treba oduprijeti porivu da pogledam na mobitel.
Sve završilo izađem ispred katedrale skupa s malim. Odmah za
mobitel i bez vraćanja zvukova daj rezultat. Kad tamo imam što
vidjeti. 2:2 i crveni karton imamo. Kaže mali tata šta je ovo? A
rekoh sine prikaz Pasije u Hajdukovoj izvedbi. Pali utakmicu na
mobitelu dok ne dođemo do kuće i onda otimanje daljinskog ženi,
koja je btw gledala nekakav vjerski program. Ona se buni da koji
mi je? Rekoh sad ćeš gledat direktan prijenos križnog puta. Njoj
upitnik iznad glave dok nisam prebacio uz standardno da me jebo
Hajduk. Od trenutak kad sam krenuo gledati, pa do one Krovinovićeve
"laste" ja mogu samo reći momci svaka čast to je Hajduk. Borba do
krajnjih granica i želja da se dobije. Kad s igračem manje onoliko trčiš,
pritišćeš i želiš pobjedu ko sam ja da prigovaram. Šteta jer trud nije ostao
nagrađen, a stvarno je bio enorman.
Verbea ligant homines, taurorum cornua funes! "ajde glupane kakav faul, on je pre jak samo ti to ne razumiš" Jebeš čovjeka koji ne promijeni mišljenje. Jesam duša al mi ne treba ništa. Bolje svašta pojesti nego svašta reći.