većina gleda samo kako će udrit s leđa.

U predvečerje, iznenada,

Ni od kog iz dubine gledan

Vo oblak gledav sonce,
mislev deka se e,

se e sjaj, kaj nas.
Dragan Mihajlovski

“Najboje bi bilo da savez Prizna kako ajduk ove godine nima protivnika pa da se lipo u miru pripremamo za svjetski šampionat.”

Tako smo krajem veljače 1974., nakon otvaranja proljetnog dijela sezone, čitali u Pometovoj kolumni Maloga Marinka. Hoće li i to biti proročanski? Hajduk je prije toga na tradicionalnom Trofeju Marjan rutinski odradio Dinamo 2-0 i raskovao Zvezdu 5-1, pred očima impresioniranog španjolskog selektora Ladislava Kubale, koji je doputovao vidjeti jugoslavenske reprezentativce pred majstoricu za odlazak na Svjetsko prvenstvo.

Brane Oblak nije igrao, ozlijeđen još u posljednjem kolu jesenskog dijela protiv OFK Beograda, ali za mitsku utakmicu na Waldstadionu bio je spreman. Te frankfurtske srijede svih je devedeset minuta neumorno vukao svoju momčad, maltretirajući na desnoj strani — da, na desnoj — nesretnog Francisca Uríju: u 14. minuti ovaj ga je nemoćan pokosio, a Iko Buljan iz slobodnog udarca pogodio Josipa Škiju Katalinskog u trepavicu, za prvi Mundijal Jugoslavije nakon dugih dvanaest godina.

Deset dana kasnije počeo je nastavak lige, koja će se zbog svjetskog prvenstva u Njemačkoj većim dijelom igrati u mahnitom ritmu nedjelja-srijeda. U već zaokruženom i definiranom svetom sastavu s Meškovićem, Džonijem, Rožićem, Peruzovićem, Holcerom, Buljanom, Žungulom, Mužinićem, Oblakom, Jerkovićem i Šurjakom Hajduk je tada prvi put izašao i na Stari plac — “vrijeme” je, dakako, bilo “oblačno” — i ispratio Vojvodinu s 3-0. Zahvaljujući porazima Dinama i Radničkog odmah smo zasjeli na vrh bez namjere da otada ikad više siđemo. A Mali Marinko predložit će da Savez ne gubi vrijeme na prvenstvo i posveti se Mundijalu, jer Hajduk, realno, “nima protivnika”.

“Ča uopće jemamo Mislit jedino pametno rješenje je šta smo pozvali na Dvoboj ajaksa jer do toga sudara Divova neminovno je moralo doć pa da se u splitu Konačno riši ko je trenutno najboji klub na svitu samo sve me straj da bi i ajaks moga reterirat.”

Strašni Ajax, trostruki i aktualni prvak Europe, na kraju će na Starom placu zaista stradati 3-0, a u međuvremenu će usred Zagreba po “oblačnom i hladnom vremenu” s 1-0 pasti prvi pratitelj Dinamo, pa s 1-0 usred Niša po “oblačnom i prohladnom vremenu” i novi prvi pratitelj Radnički. U prvih pet utakmica Hajduk će na Oblakov pogon zabilježiti pet pobjeda, bez ijednog primljenog gola, odvojivši se na tri boda od novog prvog pratitelja, moćnog Veleža našeg starog prijatelja Sulejmana Repca.

A onda je na zagrijavanju pred utakmicu sa Sarajevom na Koševu Brane Oblak ozlijedio Ahilovu tetivu. I Hajduk je — da, po “lijepom i sunčanom vremenu bez oblaka” — odmah izgubio 0-1. I ako je iz Sarajeva bilo dobrih vijesti, gol Ranka Petkovića bio je Mati Meškoviću prvi nakon četiri mjeseca i punih sedam utakmica, čime je za gotovo pola sata popravio stari rekord Partizanova vratara Ivana Ćurkovića i postavio novi: punih sedam stotina četrdeset dvije minute bez gola.

Oblak se uskoro vratio u band — “vrijeme” je, naravno, bilo “oblačno”, i Hajduk je na Starom placu rutinski pobijedio zrenjaninskog Proletera 2-1 — a onda dobio jebenu gripu. I Hajduk je na Starom placu odmah izgubio od Partizana 1-2, prepustivši goropadnom Veležu vrh tablice.

Sreća da je bila samo gripa. Kad se Oblak sedam dana kasnije ponovo vrati u band, novinari će javiti kako je u Tuzli, razumije se, “vrijeme oblačno s povremenom kišom”: zloglasna half-linija Slobode, Jusuf Hatunić i Kasim Alibegović, ubijala je, međutim, Branu Oblaka, i nakon jednog takvog Alibegovićevog divljačkog uklizavanja — zbog kojega je zviždala čak i tuzlanska publika! — Tomislav Ivić je svoju ‘devetku’ u strahu od nove ozljede izvukao iz igre i završilo je 0-0.

Sve od tada, s preživjelim Oblakom u sastavu, Hajduk do kraja prvenstva neće više izgubiti nijednu utakmicu, u posljednjih osam utakmica zabilježivši pet pobjeda i primivši samo tri gola. Hajduk-Zagreb? “Vrijeme oblačno”, rezultat 2-1. Vardar-Hajduk?” “Vrijeme oblačno”, rezultat 0-0. Hajduk-Olimpija? “Vrijeme oblačno”, rezultat 1-0.

Slijedio je superderbi, utakmica za naslov: Bijeli su Prvoga maja na Starom placu dočekali najnovijeg pratitelja, samo bod kraću Crvenu zvezdu. Sve je bilo kako je jedino biti moglo, “vrijeme oblačno”, a Stari plac Zmajevo gnijezdo: bijeli zmaj razgrtao je Zvezdine halfove i bekove kao u Shaolinu, udijelio jednu savršenu asistenciju za Slavišu Žungula i dodao jedan spektakularan gol s trideset metara preko istrčalog Ognjena Petrovića. Završilo je 4-1, uz dva crvena kartona i do tada neviđenu tučnjavu na terenu i na tribinama, kako je vazda bio red u dobrom kung-fu filmu.

“Čovjek-stroj”, slavile su novine najboljeg igrača utakmice. “Vrhunski igrač ne samo po igri, nego i po ponašanju. Udarali su ga, lomili, rušili, držali rukama, a on je sve stoički podnosio.”

Samo tri dana kasnije slijedio je Željezničar na Grbavici — “vrijeme oblačno”, rezultat 0-0 — nakon čega je Hajduk u ciljnu ravninu ušao poravnat s Veležom, uz sedam golova bolju gol-razliku, bez prava na kiks u posljednje dvije utakmice. Na Starom Placu rutinski je s 4-1 riješen banjolučki Borac, a kako je i Velež rutinski s 2-0 riješio Čelika, Hajduk je u utorak otputovao na beogradsku Karaburmu, da u dramatičnom finišu protiv OFK Beograda potvrdi naslov.

A nas je zanimalo samo kakvo će biti vrijeme.

Čak i takav Hajduk nije, međutim, svoje navijače štedio drame i infarkta: lijepa je to splitska tradicija, pa će i tih tankih i fragilnih 1-0 stajati sve do pretposljednje minute, kad je najprije Džoni krajnjim naporom skinuo jednu loptu sa same gol-linije — obamrli od užasa nismo ni čuli da je sudac Milivoje Gugulović svirao faul na Meškoviću — a Jerković u sljedećem napadu postigao svoj najslavniji službeni gol, nekoliko puta fintama i lažnjacima bacajući obnevidjelog Borotu na travu prije nego što se smilovao balunu i konačno ga iskosa spustio u mrežu za 2-0, naslov prvaka i povijesnu prvu duplu krunu.

U izboru Sportskih novosti proglašen najboljim igračem prvenstva, a s prosječnom ocjenom 7,66, dobivši čak osam ‘osmica’, tri puta zasluživši 8,5, zaradivši i somnambulne četiri ‘devetke’ — uz Matu Meškovića jedini hajdukovac koji niti jednom nije dobio manje od ‘šestice’, odnosno negativnu ocjenu — Brane Oblak te je oblačne i šampionske 1974. bio i prvi nositelj novoutemeljenog Trofeja Bili, nagrade koju će najboljem igraču Hajduka dodjeljivati RO Jugoplastika.

* * *

Vremena za feštu nije bilo, jer selektor Miljan Miljanić odmah je pokupio i na Svjetsko prvenstvo u Zapadnu Njemačku odveo sedmoricu Bijelih — Meškovića, Buljana, Peruzovića, Mužinića, Jerkovića, Šurjaka i Oblaka. A “čovjek-stroj” u generalnoj će probi na Marakani protiv Engleske Liverpoolovom Rayu Clemenceu zabiti onaj slavni navođeni projektil s trideset metara u mrtve rašlje, gol koji se i danas na YouTubeu vodi kao “The Most Beautiful Goal Ever Seen”, i kojega zbog nemoguće, antigravitacijske ravne putanje baluna još uvijek izučavaju na odsjecima nogometne fizike.

Samo deset dana kasnije na otvaranju Weltmeisterschafta, na dobro nam znanom Waldstadionu u Frankfurtu, Jugoslavija će na splitski pogon — s četiri Hajdukova igrača u prvih jedanaest — potpuno nadigrati aktualnog prvaka svijeta, Brazil velikog Márija Zagalla s Paulom Cézarom, Jairzinhom i Robertom Rivelinom, tipom od kojega ćemo toga ljeta prvi put vidjeti taj famozni elástico.

Vrijeme na otvaranju Mundijala — treba li uopće reći? — bilo je oblačno i kišovito, a nama klincima, kojima će to biti prvo televizijsko svjetsko prvenstvo, do kraja života ostat će u možđane upisane sve one stotpostotne šanse i centaršut Dragana Džajića petnaestak minuta prije kraja, prolom Oblaka u brazilski šesnaesterac, nebeski skok — baš s istog onog mjesta s kojega nas je Škijo četiri mjeseca ranije odveo u Njemačku — i zakucavanje glavom od kojega se desna stativa vratara Émersona Leãa i dan danas trese.

Brazilci su do kraja zadržavali igru, panično izbacivali loptu u aut i korner, vraćali je golmanu, previjali se po terenu i dozivali staru majku, jedva sačuvavši živih 0-0, a igrač utakmice bio je “unglaublich Oblak”, koji je uz svoj uobičajeni doprinos u oranju livade stigao i potpuno ugasiti fanfarama najavljivanog Peleova nasljednika Rivelina.

U drugoj utakmici, na novom Parkstadionu u Gelsenkirchenu, Plavi su porazbijali nesretni Zair 9-0 — Brane je opet bio najbolji na terenu, a bonski Express nazvat će ga “najsjajnijim dijamantom među jugoslavenskim draguljima” — i s dovoljnih 1-1 protiv Škotske prošli u polufinalnu grupu, pa tamo konačno pali s 0-2 protiv Zapadne Njemačke. U odlučujućoj utakmici protiv najjače Poljske ikad, Oblak je preuzeo njihovu glavnu zvijezdu, legendarnog Kazimierza Deynu, ali već nakon petnaest minuta istegao je zadnju ložu i sve je bilo gotovo.

Bez Oblaka Jugoslavija je izgubila 1-2, potom istim rezultatom poražena i od Švedske, i završilo je još jednim balkanskim festivalom međusobnih optužbi i psovki. A nama je ostalo tek kurčiti se izborom Oblaka u najbolju jedanaestoricu Mundijala — uz Franza Beckenbauera, Paula Breitnera, Roba Rensenbrinka i Johana Cruijffa — i rang-listama svjetskih novinara, na kojima se naš Brane toga ljeta računao petim najboljim nogometašem svijeta. Onaj lutajući oblak s početka priče sažeo se i zgusnuo u sjajnu europsku zvijezdu.

Splitski mitomani do danas se tako spominju Mundijala ’74. — na kojega je Miljan zvao više igrača Zvezde nego Hajduka, koji ju je tih dana uredno šamarao, i na kojemu je Jure Jerković u možda najboljoj sezoni života bio tek rezerva — pitajući se što bi bilo da su, kao protiv moćne Čehoslovačke četrdeset godina ranije, u Njemačkoj igrala desetorica “majstora s mora”.

Ili da je barem Brane Oblak igrao sam.

* * *

Nakon svega, nije u jugoslavenskoj nogometnoj javnosti bilo mnogo nesuglasica oko prvog favorita prvenstva 1974./75. “Tek smo počeli žetvu” i valjalo je polako početi graditi onaj “posebni trofejni neboder”.

A mineri više nisu birali sredstva: neposredno uoči prve utakmice sezone zazvonio je telefon u klupskim prostorijama Vojvodine, funkcioner Novosađana dao je slušalicu Škrbiću, a glas se predstavio kao doktor iz splitske Vojne bolnice, sa strašnom viješću: u šok-sobi na Križinama umire Oblakov sin Robi, teško nastradao u saobraćajnoj nesreći! Ivić, naravno, nije ništa rekao Oblaku, potpuno izgubljen i odsutan nervozno šetajući uz aut liniju dok se jeziva vijest ne provjeri: Vojvodina je već vodila 1-0 kad je klupski liječnik dr. Ivo Vulić konačno dobio splitsku Vojnu bolnicu, a potom i Braninu ženu Maju, ustvrdivši da je bila riječ o lažnom pozivu.

Završilo je na koncu 0-2, ali Hajduk je u sljedećih šest utakmica upisao pet uvjerljivih pobjeda: izgubio je samo od opakog Veleža, ali 0-5 u Mostaru tih godina — pamte stariji, duga priča — bio je normalan rezultat. Brzo smo se rekuperali: nakon bijesnih 6-1 protiv niškog Radničkog, na Stadionu JNA — u utakmici u kojoj ćemo upoznati novosadskog suca Dušana Maksimovića i cijelu njegovu mnogobrojnu familiju — ponovo je pao Partizan, preokretom s 0-2 do 3-2. “Vreme”, dabome, “oblačno i kišovito”.

Taj slavni preokret bio je — i bolje da tada nismo znali — Oblakova posljednja prvenstvena utakmica za Hajduk.

U petak 4. listopada saznali smo da nas u drugom kolu Kupa prvaka čeka moćni francuski Saint-Étienne. “Idemo dalje!”, kratko je za novine prokomentirao Brane i sutradan, uoči utakmice s OFK Beogradom, na dvoranskom treningu — još jednom šjor Ivanovom izumu — obnovio onu ozljedu lože s utakmice protiv Poljske. “Bolje je pauzirati jednu-dvije utakmice nego nekoliko mjeseci”, umirivao nas je u Oblak iz Ljubljane, gdje je otišao na oporavak uz ženu i djecu.

Nekoliko mjeseci?! Pretrnuli smo i od pomisli, niti ne sluteći da smo ono par tjedana ranije — gledajući kroz žičanu ogradu kako protiv Radničkog topovskim udarcem probija nesretnog Dragana Pantelića za 6-0 i već četvrti gol u prvih šest utakmica — posljednji put na Starom placu vidjeli Branu Oblaka.

Bijela je ‘devetka’, srećom, svoje već napravila tjedan ranije, u onoj utakmici na Stadionu JNA: Bijeli su iznimno rijetko pobjeđivali Partizana u Beogradu, ali kad god su tamo slavili, na kraju su bili prvaci. Bilo je tako 1955., bilo je tako 1971., pa će biti valjda i sada: iako onih zlogukih “nekoliko mjeseci” bez Oblaka — ali i Holcera i Peruzovića, koji se teško ozlijedio na istom onom ukletom treningu! — Hajduk je u prvenstvu i kupu nanizao deset utakmica bez poraza, uz sedam pobjeda, uključujući i onu u još jednom superderbiju, 2-0 na Starom placu protiv prvih pratitelja, stare mušterije Crvene zvezde. Nakon čega se od Beograđana na vrhu odvojio na velika tri boda, uz treće uzastopno finale kupa.

I tko zna kako bi se pisala povijest Hajduka da su deset dana ranije, one stravične noći u Saint-Étienneu, mogli igrati Peruzović i Holcer, i da Jerković, Jovanić i Željko Mijač nisu igrali načeti ozljedama: bi li nas onaj Grk Yves Triantafyllos onako zajebavao da je za Hajduk te večeri mogao igrati peti igrač svijeta?

Istina, Oblak je te večeri — slabo se to zna — bio na Geoffroy-Guichardu. Iako je bilo izvjesno da ne može i neće igrati, lukavi ga je Ivić, da uplaši stefaniste, prije utakmice čak i poslao na zagrijavanje s ostalim igračima. Činilo se da će trik upaliti: Francuzi su proradili tek nakon Mićunovog gola za 1-1, nakon više od sata igre, kad su — uvjerivši se valjda da Oblak ipak neće u igru — isključili struju na stadionu, nakljukali se amfetaminima i izašli kao nekakvi Marvelovi mutanti.

* * *

“Proteklog vikenda poslije dugo vremena nije na splitskom nebu bilo oblaka. Lagana bura razotkrila je škrto jesensko sunce, pa ni najbolji pučki višćuni klime ne mogu pretpostaviti da se sada, na vedrom nebu, u nekom skrovitom mjestu krije kakav oblak koji čeka priliku da do koji dan ponovo prolije kišu na pokislu čeljad što se taman dokopala sunca. Ipak, instrumenti profesionalnih meteorologa kažu da kiše još uvijek nisu pobijeđene. Evo objašnjenja meteorologa profesora Bože Modrića: ‘Očekujemo da će opet doći do prodora vlažnog zraka sa zapada, koji će podržavati pojavu oblaka uz topli južni vjetar.’”

Tako je tog studenog 1974. — nakon katastrofe u Saint-Étienneu, a prije finala kupa u Beogradu — pisalo u Meteorološkom biltenu Slobodne Dalmacije. Pojava oblaka? Proroci su se ovaj put zajebali: Oblak se tih dana spremao pojaviti u Beogradu, ali u — kasarni.

Shvativši najzad da Oblaka u sastavu neće biti duže vrijeme, u Hajduku su odlučili jednim udarcem ubiti dvije muhe — i tešku ozljedu i vojni rok — pa poslati Oblaka u JNA, koja ga je ionako čekala sljedeće godine. Iako prvotno dodijeljen zadarskom garnizonu, po ondašnjem pravilu službe, po kojemu su reprezentativci vojsku služili u prvoligaškim centrima, bijela je ‘devetka’ na kraju raspoređena u Beograd, gdje se trebao javiti početkom prosinca.

Možete onda zamisliti naš šok — ne možete, naravno, to se samo tako kaže, nitko to ne može — kad je na Dan Republike 29. studenoga Mladen Delić početkom prijenosa finalne utakmice Kupa maršala Tita između Hajduka i banjolučkog Borca pročitao sastav: Mešković, Kurtela, Rožić, Boljat, Luketin, Buljan, a onda ona navala iz očenaša: Žungul, Mužinić, Oblak, Jerković, Šurjak.

Oblak?! Otkud sad Oblak?

Eh, otkud Oblak.

“I najbolji pučki višćuni klime ne mogu pretpostaviti da se sada, na vedrom nebu, u nekom skrovitom mjestu krije kakav oblak koji čeka priliku”: vidjevši da će ionako desetkovan, a sada i s ozljedama načetim Jerkovićem i Mužinićem, teško na kraj s fanatičnim krajiškim drugoligašem — ne smijte se, nije to bila hrvatska druga liga, banjalučki je Borac iz Kupa izbacio i Sarajevo i Želju i Crvenu zvezdu, i to s 4-1 na Marakani! — šjor Ivan je uoči utakmice nazvao Ljubljanu, pozdravio Maju, raspitao se za djecu i pitao je li Brane doma.

Sljedeća dva ledena i maglovita ljubljanska jutra Brane Oblak trčkarao je po kvartu, istezao se na parkiralištu pred zgradom i pokušao par sprintova oko samoposluge, pa poljubio Maju, Anju i Roberta i sjeo u svoj novi Alfa Romeo. Naravno da je onda Dan Republike osvanuo “oblačan i prohladan”, a teren na stadionu u Humskoj ulici “loš i blatnjav”. Lijepo je govorio profesor Božo Modrić: “Očekujemo da će opet doći do prodora vlažnog zraka sa zapada, koji će podržavati pojavu oblaka.”

I zaista, Oblak se pojavio. Dva mjeseca bez baluna i treninga, pouzdani je slovenski motor upalio otprve. Gol za pobjedu i treći uzastopni kup glavom je u 39. minuti preko Marijana Jantoljaka postigao dobri i pošteni Mario Boljat Kalimero — balun je prelazio blatnjavu gol-liniju kao partizani Neretvu četrdeset treće — i treći kup zaredom digli smo bez ijednog primljenog gola, s 14-0 u pet utakmica. A uz Iku Buljana najbolji igrač bitke na Stadionu JNA bio je neumorni orač beogradskog blata, ranjenik s brojem devet.

“Vo oblak gledav sonce”, odjekivao je Marakanom glas Maje Odžaklijevske, koja je nekoliko dana ranije pobijedila na festivalu u Skopju s pjesmom Sunce u oblaku: “Vo oblak gledav sonce,/ mislev deka se e,/ se e sjaj, kaj nas”.

Tog oblačnog petka poslijepodne na televiziji smo posljednji put u dresu Hajduka vidjeli Branu Oblaka. Ravno s finala i fešte s klapom Trogir razdužio je bijeli dres, produžio Bulevarom oslobođenja na Banjicu i javio se na portu kasarne 4. juli.

* * *

S tri naslova i tri uzastopna kupa žetva sedamdesetih napunila je Hajdukov hangar pod murvom i valjalo je graditi novi. U veljači 1975., za Hajdukov šezdeset četvrti rođendan, šest kapetana iz šest generacija Bijelih — legendarni barba Luka Kaliterna, narodni heroj Jozo Matošić, Ivićevi kapetani Dragan Holcer i Jure Jerković, te bili tić Zoran Vujović i Kiriginov pionir Zoran Vulić — u crno blato Poljuda položili su kamen izvađen iz stare Hajdukove barake, temeljac za veličanstveni novi stadion i onaj Smojin “posebni trofejni neboder”.

Još smo se nadali i voljeli vjerovati da ćemo u jesen ponovo vidjeti prolom Oblaka nad Marjanom, djetinje hrabro sanjali da će bijeli zmaj igrati i na novom stadionu na Poljudu, iako je već pred novu 1975. zapadnonjemački Kicker senzacionalno objavio kako je “unglaublich Oblak” za fantastičnih milijun maraka potpisao za Ajax. Znali smo tada — i uskoro saznali — da je vijest bila lažna, ali bilo je jasno da ćemo ga teško zadržati. Toga smo proljeća čitali kako ga traže i Bayern i Real i Valencia i Olympique i Feyenoord i Eintracht, sve dok u lipnju France Presse nije objavio kako je sve dogovoreno i kako će Brane Oblak zaista otići za onih fantastičnih milijun maraka, ali u ambiciozni Schalke 04 — na isti dakle onaj prekrasni novi Parkstadion u Gelsenkirchenu na kojemu je točno godinu dana ranije zasjao kao “najsjajniji dijamant među jugoslavenskim draguljima”.

Oblak je, međutim, Bijele ostavio u dobrim rukama.

Par dana nakon vijesti iz Njemačke, tri kola prije kraja sezone 1974/75, u još jednom superderbiju za obranu titule prvaka Hajduk će u Beogradu igrati protiv Crvene zvezde: bit će, istina, “vrijeme sunčano i bez oblaka”, ali umjesto Oblaka u dresu s brojem devet bit će dobri, stari Jovanić, da u partiji života s dva gola donese ključna dva boda i prvom prvenstvenom pobjedom na Marakani nakon dvadeset jednu godinu prekine i posljednje Hajdukovo prokletstvo. U sljedećem kolu Bijeli će na Starom placu demolirati Olimpiju 5-1 i tako kolo prije kraja matematički osigurati obranu naslova i drugu duplu krunu zaredom.

A davni onaj Oblak s prosječnih će 7,5 do kraja sezone ostati najbolje ocijenjeni igrač Hajduka. Trofej Bili ipak nije uzeo, jer je odigrao samo onih prvih sedam kola. Čestitarski telegram Hajduku naslovit će na svog mladog ratničkog nasljednika Frfu Mužinića: “Ovo je bilo tvoje prvenstvo.”

Početkom listopada te 1975., odbrojavajući sitno do završetka vojnog roka i odlaska u Gelsenkirchen, usamljeni se bijeli oblak još jednom pojavio na beogradskoj Marakani, na tradicionalnom superderbiju između prvoplasirane Crvene zvezde i drugoplasiranog Hajduka. Bilo je kao nekad, “vreme oblačno i hladno” — Jure je staru mušteriju riješio već u trećoj minuti spektakularnim golom iz slobodnog udarca, s dvadeset pet metara u gornje desne rašlje Boška Kajganića — a stara džomba Brane Oblak u uniformi, s kapom zataknutom za pojas, nervozno se vrtio uz aut-liniju i jedva suzdržavao da ne ukliže Kuletu Aćimoviću, nakon pobjede posljednji put ušavši u Hajdukovu svlačionicu pozdraviti stare suborce.

Bijele je ostavio na sigurnom i miran otišao u Njemačku.

Tih dana, kao da je oproštaj režirao mladi David Lynch, sve su novine javile o neobičnom prirodnom fenomenu kraj Korčule, gdje se nad tiho jesenje more spustio ogromni, nekoliko četvornih kilometara veliki oblak sastavljen od milijuna — bijelih leptira. Divovski živi “usamljeni bijeli oblak” kratko se zadržao na čistom nebu i nestao kao da ga nikad nije bilo, a uzbuđeni ribari iz Vele Luke pričali su novinarima kako ni najstariji mještani ne pamte takav prizor.

Naravno da ne pamte. Takav se oblak javlja jednom u životu.

Stvoren iz divovskih prstenova svemirske materije, međuzvjezdani je oblak lutajući svemirom nakratko došao u Split i u godinu dana zgusnuo u novu europsku zvijezdu. Oni njemački stručnjaci dobro su vidjeli: od opservatorija u Bochumu s početka priče, do Parkstadiona u Gelsenkirchenu na njenome kraju, preko kanala Rajna-Herne samo je desetak kilometara.

Brane to s balunom u nogama i Rivelinom na leđima pretrči za devedeset minuta.

Te zime uzvratili su Bijeli posjetu svom suborcu na Schalkeovom Parkstadion u Gelsenkirchenu. Bilo je oblačno, ali Oblak nije mogao sam. Jure je ovaj put bio na drugoj strani i uništavao domaćine, zabijali su redom Peruzović, Žungul, Boljat i Šurjak, a Slaviša je zajebavao Oblaka da je im je 04, jebiga, na klupskom grbu. Sudac Wilfried Hilker smilovao se, međutim, domaćinima i poništio je Šurin gol zbog ofsajda, Hajduk je onda kao dobar gost dopustio Schalkeu da završi s 2-3, a trener Königsblauena Max Merkel navući će bijes javnosti izjavom za tiražni Bild kako je “Hajduk posramio zapadnonjemački nogomet”.

Sljedećih mjeseci gledali smo veliki Hajduk u pohodu na treću uzastopnu duplu krunu i u kratkim vjesticama na dnu sportskih stranica — nije bilo interneta i kabelske televizije — pratili onaj bijeli oblak nad njemačkim horizontom. Vraćat će se u kratkim neverinima, tek da nas u reprezentativnom dresu podsjeti na slavna oblačna vremena, kao onda kad je u polufinalu Eura 1976. protiv Njemačke onom genijalnom i slavnom interkontinetalnom asistencijom s centra Marakane pronašao Danila Popivodu za 1-0, dok se Kaiser Beckenbauer — tog trenutka najbolji igrač svijeta — vrtio siromah kao trotul, posrtao i glavinjao tražeći oko sebe magični Branin balun.

Još cijeli mjesec kasnije i mi ćemo po Beogradu tražiti taj Branin balun, glavinjat će tražeći ga oko sebe i Boriša Đorđević i Žungul i Šurjak i Džoni, ali bit će šugavo neko “vrijeme sunčano i vedro”, nije na nebu bilo oblaka da opet Viliju spusti loptu u prazan prostor. Za treću duplu krunu zaredom igrat ćemo na Karaburmi, a ispustiti je “u zmajevu gnijezdu” za Bežigradom, tamo gdje je davno jednom jedan mali zmajček poletio među zvijezde.

Tih je dana pravda U zmajevu gnijezdu pobjeđivala samo u kinu Central.

* * *

“Zapadnonjemački učenjaci ustanovili su porast postotka radioaktivnih supstanci u atmosferi i kišnim oborinama poslije posljednjeg kineskog nuklearnog pokusa, objavljeno je u ministarstvu unutrašnjih poslova SR Njemačke. U saopćenju ministarstva kaže se da je radioaktivni oblak iz Kine u Njemačkoj prvi put zapažen 9. listopada.”

Tako smo listopada 1976., još od ljeta i drame na Karaburmi tražeći na nebu onaj bijeli oblak, čitali u kratkoj vijesti na posljednjoj stranici Slobodne Dalmacije. Kineski nuklearni eksperiment? U njemačkom ministarstvu nisu imali pojma: to je radioaktivni Oblak sa Schalkeom 9. listopada raznio Beckenbauerovu družinu na njihovu Olympiastadionu s nezamislivih 7-0, nanijevši Bavarcima najveći domaći poraz u povijesti, štoviše do danas najteži uopće, ikad.

Te sezone Schalke će ostati samo bod kratak za prvu titulu prvaka nakon dvadeset godina, nakon čega će “slovenski spielmacher i najbolji jugoslavenski nogometaš” — kako ga je nazivao Kicker — na Beckenbauerov poziv doći u Bayern: Oblak će tamo igrati sa Seppom Meierom, Ulijem Hoenessom i Gerdom Müllerom, i nakon njihova odlaska navući dres s brojem deset, s Paulom Breitnerom i Karl-Heinzom Rummeniggeom 1980. uzeti naslov i vratiti Bavarce na put slave, pa reći “danke schön”, sjesti u svoju Alfu, pokupiti ženu i djecu i tiho nestati negdje u planinama Austrije.

Vidjet ćemo ga još samo jednom, na Hajdukov sedamdeseti rođendan, u onoj revijalnoj utakmici protiv jugoslavenske reprezentacije na kojoj će Jerković — godinu dana prije Cruijffa i punih četrdeset pet prije Lea Messija — izvesti trik-penal s kratkim dodavanjem za Šurjaka. Praćen sjetnim pljeskom punih tribina istrčat će na Poljud u dresu reprezentacije dobri, stari Brane Oblak, pa nakon pet minuta uz opći delirij u publici skinuti plavi dres i posljednji put navući bijelu majicu s brojem devet, prijeći na drugu polovicu terena i pridružiti se Luki, Šuri, Iki, Holceru, Ivanu Gudelju, braći Vujović i starom ratnom drugu Juri, pa kao nekad izmijeniti s njim nekoliko duplih pasova i oteti nam uzdah jednim udarcem tik uz Pantelićevu stativu.

Jebemti, još je mogao! Da nam je bio lani protiv Hamburgera, mislili smo, danima se potom djetinje grijući izjavom člana predsjedništva Hajduka Ferantea Colnaga kako ozbiljno razmišljaju nagovoriti Oblaka na povratak. Najzad, nije imao ni trideset četiri. Brani, međutim, nije padalo na pamet, preozbiljno je on shvaćao nogomet. Samo bijeli zmaj — on i nitko nikad više — mogao je, recimo, nakon takve jedne rođendanske ekshibicijske fešte mrtav ozbiljan izjaviti kako je “tužan zbog onog izjednačujućeg gola u posljednjim trenucima utakmice”.

Takav je bio Brane Oblak. Nikad u životu on prijateljsku utakmicu odigrao nije.

A tamo iznad Kaštela — pamtim jer smo s poljudske sjeverne tribine odmah primijetili golemi, čitko na nebu ispisani simbol — toga je poslijepodneva najavljujući buru na Kozjak poput kape legao usamljeni jedan bijeli oblak.

Onda se spustio rani zimski mrak i više ga nikad nismo vidjeli.

U cjelokupnoj povijesti Hajduka nijedan igrač nije u tako kratkom vremenu na splitskoj ledini iskopao tako dubok trag kao Brane Oblak, letač na skijama koji je jedne srpanjske večeri prije pedeset godina ispod murve izašao iz ‘žabe’ u kupaćim mudantinama i u godinu dana zauvijek promijenio način na koji smo gledali nogomet. Pitate li se gdje su oni igrači s početka priče, što su kratko zaigrali u Hajduku i jednog dana samo nestali, kao da su u zemlju propali, znajte i to: nestali su u onom bezdano dubokom tragu kojega je u Splitu davno jednom ostavio Brane Oblak.

Cijela epska priča trajala je manje od godinu i pol. U tih kratkih i blistavih šesnaest mjeseci Brane Oblak zabilježio je, eto, samo trideset pet prvenstvenih utakmica — ukupno svega četrdeset četiri službena nastupa — postigao trinaest golova, uzeo dva prvenstva i dva kupa, pa otišao u pučku predaju. Da na obiteljskim ručkovima do danas pričamo kako je bio jednom jedan tihi i skromni Slovenac, mirni obiteljski čovjek koji bi šest dana u sedmici pomagao ženi, prao suđe i igrao se s djecom i malim maltezerom, pa se nedjeljom — kad bi se pri sunčevu zračenju ugljikovodici spojili s oksidima dušika i slobodnim kisikom iz zraka — iznenada pojavio kao usamljeni bijeli oblak, da zasjeni cijeli teren.

Do kraja života više nećemo biti veći nego što smo bili kad smo imali deset, izrasli nebu pod Oblak.

Bio je iznenadni ljetni neverin u lipnju sedamdeset treće, kratkotrajni prolom oblaka nakon kojega će se nam nebo iznad mora doći čisto kao staklo, a velike stvari izgledati blizu poput Brača.

Kako je to rečeni John Cale pjevao pred neveru sedamdesetih, onih dana kad se jedan bijeli oblak s Alpa ukazao nad zlatnim obalama Kostarike: “When I stand, my back to the sea/ a big white cloud, looking right down on me/ sound of sun, missing my eyes/ everything’s clear, everything’s bright”.

👍@zwizdan

Lipo piše sve u foje....

A danas ?!?

Dosadno....

JeeEEEeeee !!!!!

:)

HŽV

Pošto smo iščupali pola terena, branke, korner zastavice i dresove valjalo bi sad malo o onome šta slijedi

Vuška se mislin juče oprostia od nas, zato je krenia u prvoj da pokupi pljesak tribina, tu sigurno ide prodaja, od toga bi morali i trebali dovest barem 2-3 ozbiljna igrača

Pošto je leko reka da nastavljamo ovako dalje onda je prioritet krilo i taj famozni veznjak, goruće je pitanje chide i šta s njim ka i golmanska pozicija