Nakon prespavane noći i srkanja ☕ ne mogu se oteti dojmu kako su ova dva derbija učinila od istih igrača i trenera i junake i tragičare. Krenuti ću sa Pukijem koji je u prvoj utakmici bezveze izgubio loptu odakle je krenula akcija za gol koji je dinamu donio trofej. Osim toga, imao je tada i priliku neometan zabiti glavom, da bi sada sa višim i jačim igračem na leđima u zadnjoj minuti zabio pobjednički gol i velika 3 boda. Potom imamo i Livaju koji je izgubio loptu na centru odakle je krenula akcija za Petkovićev gol, da bi kasnije s golmanom na leđima zabio gol kojeg smo sanjali ali ga nismo u tom trenutku očekivali. S druge strane upravo Petković je od junaka koji se vraća u formu postao tragičar na način da je promašio penal. Taj put slijedi i Livaković - od golmana koji štiti svoje suigrače u prvoj utakmici i samom svojom silnom pojavom ne dozvoljava da igrači Hajduka upute udarac u okvir, a čime i opravdava svoj transfer, postaje plačljivo dijete kada shvaća kako je svojom dječjom pogreškom učinio Livaji uslugu, iako će kasnije obraniti izvrstan udarac Ođiđi, da bi na kraju ipak sve to bilo uzaludno jer će tragičar postati junak asistencijom iz kornera.
Što se trenera tiče, Leko je daleko bolje postavio momčad u prvoj utakmici te bi možda i rezultat bio bolji da nije zbog faula kod korner zastavice u protivničkoj polovici zaradio isključenje, imao je dozu sreće jer je loše postavio momčad u drugoj, prekasno izvršio potrebnu zamjenu Mlakara koji je i skrivio penal, da bi na kraju zamjenama promijenio igru i posljedično rezultat. S druge strane upravo je Bišćan bez ikakva ustručavanja u prvoj utakmici izmjenama zatvorio utakmicu i od Hajduka napravio jalovu momčad, da bi s istim receptom 5 dana kasnije postao tragičar i ostao zapamčen kao trener koji ne mijenja igrače i igru u pravom trenutku.
Utakmica/e vrijedna/e pamćenja. Zbog navedenog sam i mišljenja kako su 3 boda u potpunosti zaslužena, kao što i smatram da je dinamo zasluženo osvojio superkup.