Ako se za nekog igrača može kazati da bi trebao poslužiti kao uzor mladima, onda je to Hajdukov veznjak Rokas Pukštas. Iako je i sam još uvijek jako mlad, tek mu je 18 godina, odavno je otišao od kuće za svojim snom, i to na drugu stranu zemaljske kugle u vrijeme kada je cijeli svijet stao zbog pandemije korona virusa. Naporno je radio i probijao se kroz kadete i juniore, pa i preko posudbe u Solinu do prve momčadi Hajduka, a kad mu se ukazala prilika zgrabio ju je i ne pušta.
U prva dva prvenstvena kola, njegovi golovi donijeli su Hajduku slavlje u derbijima protiv Dinama i Rijeke, no nije ga to nimalo "ponijelo". Izjave nakon utakmica potvrđuju njegovu zrelost, a činjenica da i dalje na treninge stiže gradskim biciklom ili romobilom potvrda su skromnosti. O tome kakav je Rokas bio kao dijete i kako je uspio porazgovarali smo s njegovim ocem Mindaugasom. Premda, i sam gospodin Pukštas će kazati kako je obitelj imala malo utjecaja na Rokasa, jer je on dosta rano započeo samostalan život...
Kakav je Rokas bio kao dijete?
- Rekao bih da je bio vrlo aktivan, ha, ha, ha... Nikad nije imao mira, uvijek je negdje trčao, jurio, igrao se, tražio je uvijek neku zabavu jer je bio pun energije. U svakom slučaju bio je dijete koje je tražilo punu pozornost i angažman nas kao roditelja. I u školi je bio dobar, doduše malo nestašan, tu i tamo bi napravio neku nepodopštinu, ali ništa posebno što nisu radili i drugi njegovi vršnjaci.
Kad ste ga uključili u sport?
- Vrlo rano, znali smo da tu silnu energiju treba usmjeriti u nešto pozitivno. Najprije smo ga vodili na karate, potom na košarku, pa na američki nogomet i na kraju na nogomet, koji je odmah zavolio. Nekako se tu najviše i najbrže pronašao.
Kad ste osjetili da je talentiran za nogomet?
- Da bi dijete napredovalo i na koncu uspjelo u sportu, mora se natjecati s boljima i jačima od sebe. Tako smo i mi Rokasa gurali u grupe s dvije – tri godine starijima, kako bi ojačao u duelima s jačima i višim igračima. Vrlo brzo smo vidjeli da mu ide dobro i da je prerastao Stillwater, pa smo ga odveli u veći klub, u Oklahoma City. Morali smo ga voziti sat vremena do treninga ili utakmica, ali to je bila naša odluka. Vodili smo ga na kampove, u razne Akademije, a kad je završio deveti razred preselio se u Kansas City, i od 13. godine živi samostalno. Najprije kod drugih obitelji koje su vodile brigu o njemu, a od dolaska u Split je sam.
Je li to bila teška odluka za vašu suprugu i vas?
- Bila je to jako teška odluka, moja supruga ga nikako nije željela pustiti prije nego li je završio deveti razred, ali bili smo svjesni da je to jedini put ako želi nešto napraviti u svijetu nogometa. I on je bio svjestan da je prerastao ono što smo mu mi mogli ponuditi, znao je da ako želi uspjeti mora ići tim putem. Bila je to velika odluka, iznimno teška, morate znati da ovdje ljudi ne znaju puno o nogometu i da su bili dosta skeptični. I danas kad gledamo Rokasove utakmice moram im objašnjavati što je zaleđe i neke druge, malo poznate detalje.
Je li Rokas kao mali imao nogometne idole?
- Mislim da nije. Kao mali je bio toliko zaigran da nije mogao mirno sjediti i gledati utakmice, a kamo li razmišljati o idolima. Vodio sam ga na utakmice američkog nogometa, ali sam brzo odustao jer nakon 15 minuta više nije mogao sjediti na jednom mjestu. Mislim da cijeni Messija i Ronalda zbog dostignuća, a čini mi se da je imao majicu Chelsea u mladosti, ako se ne varam s prezimenom nekog hrvatskog igrača?
Možda Kovačića?
- Moguće, morat ćete njega pitati...
Vi i vaša supruga imali ste zapažene karijere u atletici, koliko je genetika igrala ulogu kod Rokasa?
- Ne znam za genetiku, ali da smo igrali važnu ulogu u njegovim početcima to je istina. Mi smo ga od malih nogu uključivali u sport, znali smo što je sve potrebno da bi postao profesionalni sportaš, pazili smo da ima najbolje trenere, što nije uvijek lako jer ovdje s mladima uglavnom rade studenti, volonteri, čak i roditelji čija su djeca u momčadi. Na vrijeme smo ga naučili kako mora trenirati, odmarati se, zdravo se hraniti... Ali s njim je bilo lako, on je bio izrazito kompetitivan, čak je želio uspjeh više nego mi. Kad dođe ljeti kući i kad odemo skupa na trening, vidim kod njega taj fokus, koliko želi svaki potez izvesti perfektno.. I nema odustajanja dok svaku vježbu ne izvede maksimalno dobro.
Znate li da Rokas vodi nogometni dnevnik u kojem zapisuje sve što radi na treninzima, sve savjete trenera...?
-. Znam za dnevnik. Odluka da ga piše je bila isključivo njegova, mi nismo utjecali na nju. Štoviše, volio bih da sam i ja imao njegove radne navike i etiku, sigurno bih bio puno bolji sportaš nego što sam bio, ha, ha, ha...
Otkud mu tako dobar odraz?
- Možda od majke koja je bila skakačica. Mislim da je to stvar treninga i vještine, ali za skok je važan i tajming.
Kako je došlo do toga da dođe baš u Hajduk?
- Bilo je teško vrijeme, pandemija, Rokas se vratio kući iz Kansasa jer je sve bilo zaustavljeno, svi sportovi, lige... Hrvatska je bila jedna od prvih zemalja koja se nakon toga otvorila, vjerojatno zbog turizma. Preko managera smo došli do sportskog direktora Hajduka Ivana Kepčije, koji je odobrio njegov dolazak na probu. Malo smo se raspitali kod ljudi iz Hrvatske koje sam znao od ranije, iz sportske karijere, kod Dalibora Balgača, Nevene Lenđel, Tihane Sarač i Mateje Posavec, oni su mi rekli da je Hajdukova Akademija jedna od najboljih u zemlji i to je bilo to. Rokas je želio u Europu, Hrvatska se prva otvorila...
Jeste li ranije poznavali sportskog direktora Hajduka, vašeg imenjaka Nikoličiusa?
- Nismo se ranije poznavali, ali svi koji prate nogomet u Litvi znaju za njega i Valdasa Dambrauskasa. Mi smo košarkaška zemlja i u sportskim okvirima oni nisu velike zvijezde, ni blizu košarkašima koji su kod nas sportski Bogovi, ali u nogometnim krugovima definitivno jesu. Popričali smo nakon što je postao sportski direktor...
Rokas je kazao da se čujete gotovo svaki dan, o čemu pričate?
- O običnim stvarima, recimo, majku zanima što jede, koliko spava, sviđa li mu se novi stan u koji je preselio... Ja se uglavnom raspitujem o treninzima, utakmicama... Dosta smo povezani, pogotovo zbog toga što je rano otišao od kuće. Stalno smo u kontaktu, bez obzira što već dugo živi sam. A mama kao mama, kad je u prilici pošalje mu neki paket preko djevojke koja mu često ide u posjete.
Nešto posebno?
- Uglavnom su to neke sitnice koje ne može nabaviti u Hrvatskoj...
Kako Rokas podnosi poraze?
- Uf, ne baš dobro. Ako je odigrao lošu utakmicu ili ako Hajduk izgubi ne zovemo ga odmah, moramo mu dati prostora da se ohladi. Poraz ga zna uzrujati, kad bi dječak izgubio neku finalnu utakmicu, to bi ga jako uznemirilo, trebao je neko vrijeme da preboli i nastavi dalje.
Je li imao obiteljski nadimak?
- Ne, oduvijek je bio samo Rokas. To je vrlo popularno ime u Litvi, dobio ga je po jednom kršćanskom svetcu, kao što je u Hrvatskoj recimo Roko, vidio sam da dosta ljudi kod vas ima ime Roko... U Americi su mu znali često krivo pisati ime, Rokus, Rokys...
Nedavno ste na društvenoj mreži objavili dio vaše komunikacije?
- Nisam to smio napraviti... Rokas je skroman, a ja sam bio radostan što je prvi put zabio gol za pobjedu protiv velikog rivala kao što je Dinamo. Želio sam pokazati da je to bilo nešto posebno, ali on me demantirao, tjedan dana nakon toga napravio je isto i protiv Rijeke.
Često ga vidimo da vozi električni bicikl ili romobil?
- Rokas je rano otišao od kuće i nikad nije imao priliku polagati vozački ispit. Prošli put kad je bio kući položio je testove, vjerujem kad se vrati sljedeći put da će položiti i vožnju. Naravno, ako to ne napravi prije, u Splitu...
Djeluje opušteno, stalno je u šorcu i papučama, ne zanimaju ga skupi brendovi...?
- Rokas je dobro dijete. Rano je otišlo od kuće i svjesni smo da mi kao roditelji nismo imali previše utjecaja na njegov odgoj. Trudili smo se ali većinu toga je on napravio sam. On je jednostavno takav, kad je trebao potpisati ugovor došao je jednako odjeven, pa su mu u klubu posudili košulju da na fotografijama izgleda pristojno.
Jeste li bili u Splitu, kako vam se sviđa?
- Bio sam prije nekoliko godina, za vrijeme pandemije, čak sam otputovao gledati utakmicu Lige prvaka mladih u Skoplje. Split mi se jako svidio, planiram se vratiti s obitelji, ali ove godine sam bio u Ženevi na Ligi prvaka mladih, pa u Argentini na SP gdje je Rokas također igrao. Imao sam nekoliko dugih putovanja tako da će novi posjet Splitu morati malo sačekati.
Možda dogodine, u svibnju?
- Da, na proslavu naslova prvaka. E to bi bilo nešto posebno, to je definitivno jedan od ciljeva ove sezone.
Gledate li utakmice Hajduka?
- Uglavnom gledamo sve, pogotovo ako su vikendom. Ne mogu reći da toliko dobro poznajem nogomet, a i uglavnom sam koncentriran samo na Rokasove igre, ali koliko vidim Hajduk je ove godine jako dobar. Još kad se novi igrači uigraju... Definitno imaju što ponuditi, pogotovo ako Livaja ponovno bude "zvijer" kao što je bio prošle sezone...
Kako vam se svidjela atmosfera protiv Rijeke?
- Sjajno, volio bih da sam bio na tribinama. Nadam se da će u svibnju biti jednako dobro i bučno.
Dosta je interesa za Rokasa, gdje vidite njegovu budućnost, u Americi ili negdje u Europi?
- Ne razmišljamo o tome, vidjet ćemo kako će se stvari razvijati. Ovo mu je prva prava sezona. Počeo je lani, ali bila je to mini sezona, malo je igrao za juniore, malo za seniore... On mora prije svega naučiti kako biti profesionalac cijelu sezonu, bez pauze, i to u seniorima, gdje su utakmice fizički puno zahtjevnije. Sada je dao dva gola u dva derbija, moramo vidjeti može li tako nešto ponavljati i u europskim utakmicama, može li igrati dvije utakmice tjedno na istom nivou, pogotovo uz dosta putovanja, utakmica... Želim da ima dobru sezonu, da Hajduk postane prvak. A za sve ostalo ima vremena.
Vjerujete li da će biti dio američke reprezentacije na SP 2026.?
- Skeptičan sam, US team je jako dobar, u Katru su igrali igrači stari 22-23 godine u prosjeku i ta će grupa biti u svom 'primeu' na sljedećem SP. Bit će teško probiti se, ali ne bi me iznenadilo ako Rokas uspije jer on to jako želi. Ako dobije priliku, siguran sam da će je iskoristiti, tako je bilo i u Hajduku...
Što biste mu savjetovali?
- Da su život i karijera maraton, a ne sprint. Ako pogriješiš, koncentriraj se i nastavi dalje, sutra je novi dan, nova utakmica, novo dokazivanje...
Jeste li znali da je nakon Rijeke odgovarao na pitanja novinara na hrvatskom jeziku?
- Nisam, to mi je novost... Znam da pokušava učiti, da je jezik težak, a on nije učio ruski kao njegova majka i ja pa mu je još teže. Mi razumijemo nešto kad gledamo prijenos utakmica Hajduka, znamo što je lijevo – desno, dobro..., ha, ha, ha... Vjerujem da će naučiti sporazumijevati se, pogotovo sada kad je u momčadi i Niko Sigur, koji dolazi iz Kanade. Imaju sličnu priču, pa su dosta bliski i dosta razgovaraju, podrška su jedna drugome...
