Juricic
Hajduk je iz kaotične i izuzetno teške utakmice u Varaždinu izašao kao pobjednik. Nakon drame na Maksimiru u prvom kolu i tri maksimalno kontrolirane pobjede, Bijeli su u maniri velikih momčadi došli do tri boda na gostovanju kod dotad neporažene ekipe i ponovno pokazali kakav ih pobjednički mentalitet krasi.
Ivan Leko tako sada ima pet uzastopnih prvenstvenih pobjeda ove sezone, a ako uračunamo i onu prošlu, onda je na devet.
Nakon utakmice protiv Rudeša, u kojoj su došli do pobjede igrajući "koliko im treba", Bijeli su se u Varaždinu suočili s ekipom koja se htjela nadigravati i koja je znala kako zaprijetiti. Unatoč poništenom golu, pogođenoj vratnici i propuštenim prilikama, nisu odustajali a nakon ovakve utakmice navijači bi trebali početi razmišljati malo drugačije nego do sada.
Leko je za susret s Varaždinom napravio samo jednu promjenu u odnosu na Rudeš. Umjesto Vadisa Odjidja-Ofoea, na poziciji ‘desetke‘ se od prve minute našao Yassine Benrahou. Ferro se vratio u kadar nakon lakše ozljede i bio je na klupi, Luka Vušković je i dalje u "limbu" i ne pojavljuje se na utakmicama, a nije bilo ni Jana Mlakara koji je sve dogovorio s Pisom.
Mario Kovačević također je izveo svoju momčad u 4-2-3-1 i odlučio se za pozitivan pristup, odnosno nije se želio grčevito braniti u niskom bloku. Varaždin je u fazi napada djelovao poprilično dobro i organizirano te je svakim ulaskom u zadnju trećinu stvarao pritisak obranu Bijelih.
Ofenzivna tranzicija također im je dobro funkcionirala i u toj fazi su bili bolji od Hajduka u prvom dijelu. Srećom za Bijele, Filip Krovinović je pružio predstavu kakvu odavno nije.
U fazi napada je bio iznadprosječno konkretan i često je on bio taj koji bi kreirao šanse za svoje suigrače. U fazi obrane je bio maksimalno angažiran i u nekoliko navrata sjajnim reakcijama u startu spriječio potencijalno opasnu situaciju pred svojim golom, a u 29. minuti je i doveo svoju momčad u vodstvo.
Marko Livaja se ponovno u fazi napada izvlačio na krilne pozicije, i to opet češće na lijevu stranu. Ali u toj situaciji se izvukao na desnu stranu umjesto Dolčeka koji se spustio po loptu te je sjajnim ubačajem pronašao glavu Krovinovića koji je idealno tempirao svoj ulazak i pogodio za 1:0.
Domaćini su u posjedu bili dosta opasni i od prve minute dali do znanja da se žele nadigravati. Bijelima su najviše stvarali probleme preko bokova, ali Lekini igrači su u obrani bili dosta čvrsti te su Varaždince limitirali na udarce iz daljine.
Tako je nekako i pao gol za 1:1 u 36. minuti... Nakon jedne gužve pred šesnaestercem Hajduka, lopta je došla do Leona Belcara koji ju je brzo namjestio na udarac i plasirao je u gornji lijevi kut Ivana Lučića. Vratar Bijelih ju je dodirnuo, ali kako sam udarac nije bio jak, nije ju uspio odbiti prstima van okvira gola.
Splićani su nakon primljenog pogotka ubacili u brzinu više i počeli ozbiljno prijetiti. Čak su i zabili gol u nadoknadi prvog dijela nakon lijepe akcije, ali Livaja je bio u zaleđu prilikom primanja lopte i on je poništen.
Dominacija Bijelih nastavila se u drugom dijelu, s tim da domaćini nisu više bili ni blizu opasni kao u prvom poluvremenu. Hajdukov dobar visoki presing onemogućavao ih je u građenju igre od vratara, što inače izuzetno vole, a jedino kako su i dalje mogli zaprijetiti bilo je kroz prekide, jer ih Lekini igrači nisu baš najbolje branili.
Hajdukovci su napadali iz svih oružja, a iako su imali popriličan broj ubačaja, nisu se oslanjali isključivo na to. Bilo je tu traženja igrača po dubini, kombinacija na malom prostoru, prilika stvorenih iz par dodavanja... Nisu imali puno stopostotnih šansi, jer su se Varaždinci dobro branili, ali su stalno bili opasni.
S druge strane, taj dosta ofenzivan pristup u nekoliko navrata im se mogao obiti o glavu, jer su domaćini samo čekali priliku za kontru. Utakmica je svojim većim dijelom djelovala pomalo kaotično, ali ne u smislu da je taktika izgubila smisao, već je ono što smo gledali na terenu uvelike podsjećalo na klasični run n‘ gun nogomet.
Važnu ulogu u sprječavanju da se škakljive situacije pretvore u prave prilike za Varaždin odigrao je Ismaël Diallo, koji je bio odličan u njihovom rješavanju. Imao je osam otklonjenih opasnosti (daleko najviše na utakmici) i 6/8 dobivenih duela, od čega 4/4 u zraku.
Pobjedu Hajduku na kraju su donijeli igrači s klupe. Dino Mikanović je centaršutom pronašao Leona Dajakua na drugoj strani, a on je hladnokrvno pospremio loptu u mrežu. Obje stvari kod tog gola razveselit će navijače Hajduka, jer Mikanović je pokazao da još može doprinijeti ekipi, a Dajaku da može biti čovjek odluke.
Treba naglasiti i još jednu vrlo dobru predstavu Lučića, koji je opet imao odlične procjene i bio siguran, a onda je u nadoknadi strašno težak slobodan udarac Frana Brodića obranio na najbolji mogući način. Bez kompliciranja, jako odbivši loptu daleko od gola.
Ipak, u ovoj pobjedi posebno treba istaknuti Filipa Krovinovića, koji je napokon odigrao onako kako se od njega očekuje i kako je znao često igrati prošle sezone. Usto je još bio i konkretan, za one koji mu to najviše spočitavaju. Ubacivao je, šutirao i zabio gol glavom nakon "pašalićevskog" ulaska na ubačaj.
Treneri često znaju reći da idu utakmicu po utakmicu, a Leko je vjerojatno sam sebi više dosadan koliko je to puta ponovio. Vrijeme je da i navijači Bijelih počnu tako razmišljati i da im to postane svojevrsna mantra. Više nema smisla raditi planove u glavi oko toga "kako se u sljedećih pet utakmica mora uzeti barem 10 bodova", ili "kako treba sve pobijediti do Dinama" i slično.
Ovaj Hajduk ima pravi pristup u lovu na titulu i pobjednički mentalitet momčadi odavno nije bio ovako izražen. Svaka sljedeća utakmica jednako je važna i svaka je najvažnija, bez obzira tko bio protivnik.
