Galileo Maravić je napisao/la:
Trener Lukšinog Hajduka-najstresniji posal u državi
U ponedjeljak je predsjednik Jakobušić smijenija i 4. trenera kojem je da priliku da vodi Hajduk( pošćer bi reka sedmog, no ja ću biti i više nego koretan, pa mu ne računat Karoglana i Primorca jer su oni bili privremena rješenja, a ni Vukasa jer je njega zateka ka bivšeg Tušinog pomoćnika pa ga je maka). Pa san odlučija malo analizirat sve 4 smjene, razloge za te smjene, te jesu li te smjene bile opravdane ili nisu.
Prvi trener kojeg je Jakobušić smijenija je bija Paolo Tramezzani(22 utakmice, 43 boda) temperamentni talijan je preuzea ekipu s velikim bodovnim zaostatkom u odnosu na Goricu, te je vrlo brzo uigra defenzivnih 3-4-2-1, da bi posli to stavija na 4-2-3-1. Da je šansu Biuku i Ljubičiću, te je iz Sibira ulovija Europu, no bija je previše defenzivno orijentiran i konfliktan, pa je utakmicu s Rijekom vodija u Adidasovu šuškavcu, a Hajduk nije bija jedini klub u kojem je ima konflikte, pa je tako u Sionu dobija otkaz jer je otiša na Maldive umisto na sastanak s predsjednikom, a nigdi se nije dugo zadrža. Premda je zaslužija povest Bile u Europu, djelomično možemo razumit Jakšu i Niku zašto su odlučili probat s nekim trenerom s kojim će se Lakše dogovarat.
Opravdanost smjene 3.5/10
Nakon njega je za klupu doša Jens Gustaffson(13 utakmica, 21 bod). Šveđanin je odma igra visok pressing u žestokom ritmu, no kako nije ima momčad za to, ekipa mu je redovno padala u zadnjim minutama i gubila bodove(Osijek). Posli je odusta od te ideje i presta igrat pressing, a s vremenom se i pogubija, iako mu Nikoličius nije dovea motorične igrače za njegov stil igre, pa su mu stoperi bili spori Elez i Simić, dok je na zadnjem veznom dobija također sporog Fossatija. No, dok su se Osijek i Rijeka odlipili, upalija se alarm za uzbunu.
Opravdanost smjene: 6.5/10
Treći dugoročni trener koji je preuzea Hajduk je bija Valdas Dambrauskas(30 utakmica, 64 bodova), pragmatičan litavac je odma krenia žestoko, s limitiranim kadrom dobija Rijeku na Rujevici, Dinamo na Maskimiru, dok je na zimu dobija limitiranog Grgića i Mikanovića, te Kalinića kojeg vjerojatno nije ni tija, i do predzadnjeg kola se borija za titulu te osvojia kup.
Na lito mu Nikoličius nije dovea pojačanja koja je triba dobit da bi se boria za titulu do kraja, pa su mu tako vezni red činili Fossati, Grgić i Vuković, no i s njima je dobija jaku Vitoriju, da bi posli dobija otkaz zbog remija sa Šibenikom. Svakako mu se mora zamijerit nedostatak razvoja mladih, no i dalje s limitiranim kadrom je izvlačija maksimum igrajući reaktivan nogomet u kojem se prilagođava protivniku i iskorištava njihove slabosti.
Opravdanost smjene: 1/10
Na staru godinu dugoočekivana želja predsjednika i dobrog dijela Hajdučkog puka, Ivan Leko je preuzea Klub (30 utakmica, 57 bodova) , iako u tom trenutku kadar koji je ima nije bija složen po njegovim zamislima, a kako je on idealist, to je krenulo sa 9 bodova u 7 kola, da bi se onda prilagodija i složija ekipu koja je dobila 9 zaredom, te uz puno promašaja i pegule ispala od favoriziranog Paoka kojeg je u obje utakmice nadigra.
Nakon Paoka, Nikoličius nije dovea pojačanja tamo di smo bili slabi, nego mu je još i proda Mlakara, pa smo se oslabili di smo se tribali pojačat. Također se ozlidija izuzetno važan Pukštas, a ostatak lige se adaptira na Lekin pragmatičan stil napadanja uz (lijevu) aut liniju, pa je ekipa ušla u veliku krizu forme, te u zadnjih 5 utakmica iskreirala sramotno mali broj prilika. Umisto da se toliko željenom kapitalcu pružija mir kako bi napravia taktičke promjene, dobija je otkaz iako je bija 2 boda isprid Dinama uz utakmicu više, premda kao ni Valdas nije ima ekipu za prvaka, a raskid suranje s njim će Klub koštati milijun Eura koji su mogli biti uloženi u ciljana pojačanja. Vridi napomenuti da je afirmira Pukštasa i Sigura, te proba afirmirat Čuića, no on nije ima kvalitetu za to.
Opravdanost smjene: 0.5/10 (mislija san stavit 2/10, dok nisan sazna koliko će ta smjena koštat)
Kad vidimo načine na koji su potirani Tramezzani, Dambrauskas i Leko, moremo zaključiti da je biti trener Hajduka zaista najteži i najstresniji mogući posal u ovoj državi di se od tebe očekuje da uz atraktivan nogomet osvojiš titulu pored kvalitetnijeg i privilegiranijeg Dinama, pritom igrajući oku ugodan nogomet s ekipom u kojoj će redovno priliku dobivati mladi igrači. Ako to ne uspiješ, šta realno ne možeš, Jakobušić te najuri. Dok se Tramezzanijevu pedalu još more opravdat, jer je talijan zaista konfliktan, način na koji su potjerani Dambrauskas i Leko zasigurno ne ulijeva povjerenje potencijalnim trenerima da je Hajduk normalna sredina za obnašat trenersku funkciju.
To znači da jednostavno nemamo drugog izbora, nego okrenuti se mladim dalmatinskim trenerima koji su željni prilike, a to su Mislav Karoglan i Marijan Budimir. Ionako smo najviše uspjeha imali s upravo takvim trenerima(Ivić,Poklepović,Krešić Katalinić, Vulić) svi su oni nekako bili najbolji upravo kad su bili mladi i zeleni, a dok su se pod stare dane ka iskusni lisci vraćali (osim Poklepovića) jednostavno nisu više bili uspješni ka dok su bili mladi.
Paralelni svemiri: s jedne strane Lukša i Niko a sa druge treneri Hajduka odvojeni miljama u želji i razmišljanjima. Neko bi im triba reć da Hajduk nema ekipu za prvo misto.
