Ljudi koji rad Jakobušića i Nikoličiusa ocjenjuju najvišim ocjenama gledaju vrlo površno na to. Provjere vrijednost momčadi na transfermarktu i počnu nabrajati imena koja zvuče doista respektabilno za klub kojeg su do nedavno predvodili Mijo, Jradi i Jairo. Međutim, zajebana stvar s tim nogometom je da nije dovoljno dovesti 11 odličnih igrača i poslati ih na teren. Već je potrebno stvoriti momčad, a tu su Lukša i Nikoličius ove sezone zajebali više nego ikada prije.
Lukša se očigledno puno petljao u posao sportskog direktora, i na kraju to je završilo havarijom kojoj upravo svjedočimo. Počelo je pompoznim dolaskom Kalinića, koji se nikako nije uklapao u ono što je tada prakticirao Dambrauskas, a kulminiralo je dovođenjem Brekala iako smo u tom trenutku imali rupu na lijevom beku koja će se u konačnici pokazati možda i presudnom za naše ambicije ovog proljeća. Lukšin modus operadni je na kraju podrivao trenera i sportskog direktora, te stvarao problem u svlačionici, budući da su igrači koje je osobno doveo predsjednik imali osjećaj da su "special ones".
Kada je postalo jasno da su igrači poput Kalinića i Eleza došli do faze karijere kada više ne mogu pomoći Hajduku na terenu, Lukša nije imao srca da ih odstrani iz momčadi jer im se osjećao dužan. Jakobušić je napravio i dobrih stvari, te bih njegov mandat ocijenio pozitivnim, ali slažem se s NO-om da smo došli do faze kada nam je potreban drukčiji stil predsjednika. Netko tko će uvesti dozu profesionalizma koju ovaj klub zaslužuje, tko se neće voditi emocijama već racionalnom analizom i tko neće piti kavu s igračima i blagosljivati njihovu bušenje trenera.