HNK HAJDUK SPLIT 2023./24.
Nostradamaud je napisao/la:
Sutra zdrijeb prvenstva
Ja da mogu birat bi da u prva 2 kola igramo vani, po mogucnosti i najudaljenija gostovanja, Varaždin i Osijek vani
Jer kad uđemo u KL znacit cemo da budemo sta vise u St :)
A onda opet imas 7.mj.kad bi bilo barem 20 000 na toj domacoj utakmici, potencijalno odgoda Osijeka jer oni igraju KL prije nas
A mi znamo da cemo se kompletirati do zog 1.kola 22.7. :)
Sezona kiselih krastavaca pa lete misli
Vidi cijeli citat
A šta ako odemo na megdan Karoglanu? Jel nas smije pobijedit? 🤔
Jel ono Bjelanovic sporcki tamo u Istri !? Cok,cok pomalo copka !
Ta ce on ! Nema on pojma ! Sporcki Hajduka triba bit iz Splita i gotovo! Po mogucnosti da bar ima stan na potezu Poljud - Prva Vidlca
Inace, 13.7.2024. Superkup na Poljudu, Hajduk: Istra.
Nemos popit 10 pivi doc na trening i neozljedit se !!!
Bunker Resnik je napisao/la:
Jel ono Bjelanovic sporcki tamo u Istri !? Cok,cok pomalo copka !
Ta ce on ! Nema on pojma ! Sporcki Hajduka triba bit iz Splita i gotovo! Po mogucnosti da bar ima stan na potezu Poljud - Prva Vidlca
Inace, 13.7.2024. Superkup na Poljudu, Hajduk: Istra.
Vidi cijeli citat
Misliš da ćemo uzet kup 3x zaredom? A Istra će biti prvak?
ŠubiDubi je napisao/la:
Bunker Resnik je napisao/la:
Jel ono Bjelanovic sporcki tamo u Istri !? Cok,cok pomalo copka !
Ta ce on ! Nema on pojma ! Sporcki Hajduka triba bit iz Splita i gotovo! Po mogucnosti da bar ima stan na potezu Poljud - Prva Vidlca
Inace, 13.7.2024. Superkup na Poljudu, Hajduk: Istra.
Vidi cijeli citat
Misliš da ćemo uzet kup 3x zaredom? A Istra će biti prvak?
Vidi cijeli citat
Kolega sve Vam je nacrtano, samo pravilno iscitajte i dobili ste tocno rjesenje
Nemos popit 10 pivi doc na trening i neozljedit se !!!
Bunker Resnik je napisao/la:
ŠubiDubi je napisao/la:
Bunker Resnik je napisao/la:
Jel ono Bjelanovic sporcki tamo u Istri !? Cok,cok pomalo copka !
Ta ce on ! Nema on pojma ! Sporcki Hajduka triba bit iz Splita i gotovo! Po mogucnosti da bar ima stan na potezu Poljud - Prva Vidlca
Inace, 13.7.2024. Superkup na Poljudu, Hajduk: Istra.
Vidi cijeli citat
Misliš da ćemo uzet kup 3x zaredom? A Istra će biti prvak?
Vidi cijeli citat
Kolega sve Vam je nacrtano, samo pravilno iscitajte i dobili ste tocno rjesenje
Vidi cijeli citat
Bravo! Moja greška, brzoplet sam. Nemojte uzet za zlo! Podržavam Vaš optimizam što se tiče titule.
Reka si, sićan se dobro i glasa tvog:
“Život je spleten od tuge i od veselja,
i pamti — uvik puni smo želja,
al’ malo se ostvari od tog!”
Ivica Krajač, Tereza Kesovija
Legendarni Frane Matošić — svi napamet znamo njegovu statistiku — za Hajduk je igrao više od dvadeset godina, od 1935. do 1956., i u bijelom dresu istrčao na teren ukupno sedam stotina trideset devet puta, od tada pa zauvijek drugi najdugovječniji igrač splitskog kluba.
Drugi?
O da, drugi. Ima jedan koji je za Hajduk igrao mrvu dulje: prvi put u bijelom je dresu istrčao na zemljanom Starom placu pradavne 1937., s nepunih šesnaest godina — onih dana kad je nakon smrti Aleksandra Karađorđevića jugoslavenski kralj bio mladi regent Petar, a Frane još bio samo pet-šest godina mlađi Jozin brat — a posljednji put na veličanstvenom novom stadionu na Poljudu pred Novu godinu 1983., u svojoj šezdeset drugoj, onih dana kad je nakon smrti maršala Josipa Broza predsjednik Predsjedništva SFRJ Jugoslavije bio Petar Stambolić, a Zoran Vujović još bio samo pet-šest minuta mlađi Zlatkov brat.
Četrdeset pet godina. Više od tri hiljade utakmica.
Amerika, Rusija, Australija i cijela Europa, od Splita preko New Yorka do Bugojna, od Moskve preko Berlina do Runovića, milijun kilometara, sto tisuća više-manje.
Osam naslova prvaka države i šest kupova.
Nitko u povijesti splitskog kluba — a teško da takvoga ima ijedan drugi — nije igrao četrdeset pet godina i istrčao na teren tri hiljade puta, nitko u povijesti Hajduka nije osvojio više trofeja. I da se mene pita, uz braću Kaliterna, Jozu, Franu, Bajdu, Bearu, Buklu, Juru, Šuru, Frfu, Katu, Gudelja, braću Vujović i ostala Hajdukova božanstva, u postrojenoj straži pred Hajdukovim stadionom u svoj bi svojoj prirodnoj veličini stajao i jedan brončani div s kantom vode uz lijevu nogu i velikom torbom uz desnu, sa šeširom na glavi, šugamanom prebačenim preko ramena i španjuletom u ruci.
Na podnožju bi pisalo: “Barba Božo, najtrofejniji igrač Hajduka svih vremena, čovjek koji je sa svojih deset prstiju gradio prvaka.”
Nogometni klub nisu samo jedanaestorica na travi i njih desetak na klupi, nisu to samo vratari, bekovi, stoperi, halfovi, krila i centarfori, nisu to samo treneri, predsjednici i sportski direktori čija imena svi znaju. Duboko pod tribinama stadiona, u kancelarijama, svlačionicama, garažama i uz aut-liniju cijela je vojska tihih, manje vidljivih ili posve nevidljivih proletera iz treće smjene koji su cijele živote ugradili u klub — pomoćnih trenera, fizioterapeuta, hauzmajstora, tajnica, kuharica, pralja, spremačica, čistačica, vozača, oružara, domara i volontera bez kojih klub ne može čak i onda kad mora bez kapetana ili trenera.
Hajdukova povijest jest bijeli dres, ali njega ne bi bilo bez dobroga šaltura Karla Lesingera, uglednog splitskog krojača koji je novoosnovanom klubu poklonio prve hlače od najboljeg engleskog plavog štofa i dvadesetak metara najfinije bijele tele, od koje će sestre Hajdukova prvoborca Ante Righija sašiti prve bijele košulje. Hajdukova povijest jest gostovanje Concordije 1912. i prve mreže razapete na branke Krajeve njive, ali njih ne bi bilo bez dobre Anke Kaliterne, Fabjanove i Lukine sestre koja ih je isplela i prokuhala u velikom kotlu s borovom korom, onako kako su ribari već impregnirali svoje mreže da ih ne bi probio prvi dupin, tunj ili bomba Bože Šitića.
Hajdukova mitologija jest dobri barbir Meštar, vlasnik brijačnice na Voćnom trgu kojega je maestralno igrao Boris Dvornik, zaglavni lik Veloga mista Miljenka Smoje, ali slavni Meštar zaista je postojao: cijelo Hajdukovo dvadeseto stoljeće, od Duje Duke, koji je svoju radnju vodio na Mihovilovoj širini, do njegova sina, legendarnog Aleksandra Alekse, koji ju je preselio na Voćni trg, pretvorio u “bili bunker” i na koncu nazvao Velo misto, kultna brijačnica Dukinih bila je depandansa Hajdukove barake u kojoj su se komentirale utakmice, razrađivale taktike, vrbovali igrači i kovale titule.
Davno prije Torcide — u vrijeme kad je mladi barbir Aleksa Duka tek počinjao — bili su, recimo, Trestresači, grupa najžešćih drukera Hajduka nazvana po tada popularnoj navijačkoj pjesmi “Tres, tres, trese se, ko u Ajduk dirne se”. Trestresači su s Bijelima išli na sva gostovanja, i one 1932., kad su u finalu državnog prvenstva kod kuće izgubili od HAŠK-a, dali u Novom dobu štampati osmrtnicu Hajduku, “našem neprežaljenom bratu i drugu”, pozivajući “ožalošćene na sprovod ambicija i nada našeg vrlog i dobrog Hajduka”. A najglasniji i najčuveniji Trestresač bio je Paško Jakasović zvani Bula.
Jakasovića više nitko ne pamti, ali tada, prije stotinu godina, svi u gradu znali su Paška Bulu. Upisan u pučku predaju kad je u onim nezapamćenim neredima u Zagrebu nakon pljačke protiv Građanskog pogođen bocom šabesa, pa zamotane glave mjesec dana obilazio gradske betule kao narodni heroj, Bula je tih dvadesetih i tridesetih obavezno pred barakom čekao igrače sa gajbom šabeža i marendom — “evo san spremija bokunić lešega za marendu” — bacajući s igračima nakon utakmice klapsku pjesmu ili partiju briškule, dugo još pamćen kao maskota i dobri duh Hajduka.
Povijest Hajduka nezamisliva je tako i nezapisiva bez njegovih dobrih duhova, a klupska baraka na Starom placu bila je upravo kuća dobrih duhova.
Stari Krešo Vojnović, recimo, najveći bonkulović među dobrim duhovima, desetljećima je kao oružar brinuo o kopačkama Hajdukovih igrača, patinavao ih i mijenjao im čepove, od starih krpašica koje je sam izrađivao, do modernih “plastičnih” kopački nad kojima je sumnjičavo vrtio glavom. Samo jednom šjor Krešo je zakazao, pa su ga zajebavali do kraja života: kad je ono šampionske 1974. zaboravio u Mostar ponijeti opremu vratara Rizaha Meškovića, a ovaj posudio kopačke od Veležova centarhalfa Ahmeta Glavovića, pa odmah uganuo zglob i primio pet komada.
Dobro je šjor Krešo znao koliko je zanat važan — svaki Hajdukov gol kojega smo za naših života vidjeli na Starome placu imao je njegov potpis — a čak i bolje od njega to je znao Srećko Vidaković, čuveni profesor Srićo, još jedan iz jata dobrih bijelih duhova, i sam bivši nogometaš Dalmatinca. Šjor Srićo je bio profesor zemljopisa i povijesti u splitskoj Trgovačkoj školi, i kao predsjednik Potkomisije za praćenje školskog uspjeha pri Omladinskoj komisiji Hajduka gotovo četrdeset godina brinuo se za školovanje podmlatka i igrača, za cijelo to vrijeme ne uzevši od kluba ni dinara ni kune.
Odškolovao je Hajdukov ministar prosvjete generacije Bijelih, tjerao ih na nastavu, pripremao za maturu, gurao na fakultete — samo Baku Sliškovića tri puta je upisivao! — vodio igračima “školovanje uz rad” i sređivao im svjedodžbe, “da ne budu kruva gladni kad ostave balun”. Dobri šjor Srićo posušio je tako hajdukovcima više jedinica i upisao više fiksnih dvojki nego sve kladionice zajedno, čak i kad bi mu na polaganju ispita koji — poput Meme — na pitanje zašto je u Četvrtoj ofenzivi pao Prozor, odgovorio da su valjda popustile britvele.
Eh da, Meme. Znao je on sve o prozorima i prozorčićima.
Čuveni Ante Pentić zvani Meme Longines, splitski špacakamin oliti dimnjačar, bio je dobri duh Staroga placa, odgovoran za upravljanje starim drvenim semaforom s reklamom Kiriginova Bobisa iznad južne tribine: umetao je Meme šuferine u brojčanik da uspori sat kad je Hajduku trebalo, i u prozorčiće za “domaće” i “goste” umetao brojke s rezultatom.
Veliko je čudo, recimo, bilo kad je na Mundijalu 1950. Engleska izgubila od američkih Jenkija 0-1 — otočke novine, uvjerene da je riječ o telegrafskoj grešci, objavile su kako je Albion pobijedio 10-1 — ali još je veće čudo bilo kad je dvadesetak godina kasnije Hajduk na Starom placu s 0-1 izgubio od kaštelanskog Jugovinila. Samo što je ovaj put rezultat stvarno bio 10-1: nakon 9-1 Meme je sa semafora vikao igračima da stanu, jer nema mjesta za dvoznamenkasti rezultat, Pero Nadoveza za dišpet je onda zabio deseti, a ljuti Meme, petavajući Peri roge, stavio na semafor engleskih 0-1.
Memu su zvali još i Kutinjo, iako je zapravo on tako zvao druge. Memino “alo, Kutinjo” bila je rijetka čast i priznanje: mi danas znamo Philippea Coutinha, zvijezdu Intera, Liverpoola i Barcelone, ali davno prije njega, u Memino vrijeme, Coutinho je bio Antônio Wilson Vieira Honório, genijalni napadač Santosa i brazilske reprezentacije koji je, pričalo se, nosio bijelu traku kako bi ga komentatori razlikovali od Peléa, i za kojega je sam Kralj govorio da je bolji od njega. Takav je bio Ante: dok su sami Brazilci prije koji dan u glasoviti Michaelisov rječnik portugalskog jezika za nekoga tko je jedinstven i neusporediv uveli riječ “pelé”, njemu je to još u ono vrijeme bio “coutinho”. Po njemu su, eto, prijatelji za Memu i Meme za prijatelje bili — Kutinjo.
Ante Pentić, koji je selidbom na Poljud postao tehnološki višak, umro je 2012., mjesec dana poslije profesora Sriće, u sedamdeset trećoj. Tri dana nakon što se Split oprostio od Meme Longinesa rečenog Kutinja, Hajduk je u trećem pretkolu Europske lige ugostio milanski Inter: u sedamdeset trećoj minuti za 0-3 je zabio mladi neki Brazilac, a na suvremenom Longinesovom semaforu zasjalo je ime — Coutinho.
Jebo vas Poljud, rekao bi Meme. Kakav vam stadion, takvi vam i semafor i rezultat i Kutinjo.
Baraka je bila kuća dobrih duhova, a Stari plac njihovo igralište. Prije rata o placu se brinuo dobri, stari Ivan Šegvić, a nakon rata naslijedio ga je njegov pomoćnik, legendarni Ante Jerić Kaštelanin, koji je na posao dolazio karom, ponekad i kaićem, a nerijetko i pješke.
Za Antu Kaštelanina pričalo se da po imenu zna svih dvadeset hiljada ljudi na tribinama. Punih trideset pet godina bio je čuvar Starog placa, ravnao teren dok je još bio zemljan, kosio travu kad je došlo i to čudo. Još pamtim njegov reski zvižduk i prijeteći dlan kad bismo u poluvremenu preskočili ogradu i pretrčali kod prijatelja na suprotnu tribinu, ali svojim je prodornim zviždukom znao bogami s terena potjerati i Bajdu Vukasa i Juru Jerkovića, kad bi uranili na friško zaliveni travnjak.
Nije Ante brinuo samo o igralištu, čupao korov, izvlačio linije i namještao mreže na golovima: u davna vremena brinuo se da u baraci ima garbuna za toplu vodu u svlačionicama, a u naše doba radio je i kao biljeter na ulazu u stadion. Nitko u gradu nije bio sretniji od Ante Kaštelanina kad ga je Tito Kirigin za nagradu vodio na Mundijal u Njemačkoj 1974., nitko od njega nije bio nesretniji kad je Hajduk preselio na Poljud. “Meni je misto doli, na placu”, govorio je stari Ante kad su ga za odlazak u penziju počastili počasnom poljudskom ložom na utakmici protiv Trabzonspora.
“Sad svi dolazidu u gvante, triba in katriga, nikor neće da okisne”, grintao je Ante novinarima pod lebdećim krovom Poljudske ljepotice. “Još malo pa ćedu i žene vodit na utakmicu.”
Posebni rod dobrih duhova Hajdukovi su liječnici i maseri, sve od prvog Hajdukovog liječnika Đina Karamana — kojega su onoga ljeta 1914., na dan kad je proglašena opća mobilizacija, dok je nakon utakmice s praškom Spartom jednom igraču previjao ruku, uhapsili i priveli carski agenti — i prvog Hajdukova masera, čuvenog Češkog iz ugledne splitske židovske obitelji Albahari.
Zabilježeno je da je vješti maser Češki prvi put pozvan od Hajduka u ljeto 1926., za četvrtfinalnu utakmicu državnog prvenstva kod sarajevskog SAŠK-a, gdje su Bijeli tih godina imali dosta loših iskustava medicinske naravi. Pravo ime bilo mu je Josip, nekad su ga zvali Bepo ili Pepi, ali Albahari je u gradu ipak najpoznatiji bio kao Češki, valjda zbog gospodskih, kavalirskih manira kojima je osvajao društvene krugove, osvojivši na koncu jednu balerinu splitskog kazališta.
Jakog i korpulentnog, ali uvijek besprijekorno odjevenog, Josipa Bepa Albaharija zvanog Češki znao je cijeli Split, zabavljao je gradske barove i salone pjevajući nove šlagere i plešući pomodne nove plesove, a podjednako je volio i “gjezz” i sport. Bio je i nogometni sudac i jedan od pionira splitskog ragbija, omiljen i kod splitskih dama i kod robusnih ragbijaša na Bačvicama, i među gospodom na Pjaci i među kupravendama na Pazaru, ali i dobri duh Hajduka, koji je na klupskim čajankama u kafani Muljačić plesao poput ruske balerine i pjevao svoj poznati šlager: “Maser san van pravi, ko me ne poznaje?/ Šovranome “Češki” — to mi baš pristaje./ Jeman kosu bjondu, punu rici svaki,/ maser jopet biti nije posal laki./ Triba puno toga, snage a i truda/ da se tilo zgnječi podjednako svuda./ Umorin se brzo zarad teške muke,/ malo višje pušen fregajuć Ajduke./ Štumik mi je malen, kaiš jedva stoji,/ ča san tako debel, to su posli moji./ Ja san maser Češki, autar i sudac,/ domalo ću postat fuzbalerski mudrac!
Tridesetih godina Josip Bepo Albahari potpuno se posvetio karijeri Hajdukova dobrog duha na klupskim zabavama, a na klupi ga je kao maser naslijedio profesor Šimun Pavličević, ugledni onodobni sportski radnik, osnivač i predsjednik Lakoatletskog sportskog kluba Agon, prvog splitskog i dalmatinskog atletskog kluba, organizator Olimpijskog dana i Marjanskih štafeta, ali i pionir splitske fizioterapije i sportske medicine.
Kao i svakom liječniku i maseru, i Šimi su trebali pomoćnici, koje je regrutirao među Hajdukovom djecom. Njihov je posao bio da Profešuru nose torbe i na njegov znak zajedno s njim utrče na teren noseći u rukama brokvu. Brokva, naime, nije samo dalmatinska riječ za čavao: nekad je označavala i limenu kantu za vodu, sić kakav se u vrijeme prije vodovoda i tekuće vode držao u sobi ili za umivaonikom. Profešurov test bio je jednostavan — trebalo je punim trkom u teren donijeti tešku brokvu punu vode, a da mu ne stigne poluprazna.
Samo jedan njunjor imao je tako lagan i mekan trk i tako snažne i sigurne ruke.
Rodio se u Primoštenu 27. studenoga 1921., a roditelji su mu se doselili pod Marjan kad je imao samo godinu i pol. Kao svaki muškardin koji je odrastao u Splitu dvadesetih i tridesetih — u vrijeme kad je barba Luka sa svojim tićima Ljubom Benčićem, Leom Lemešićem i braćom Poduje gradio velikog Hajduka — i mali je Božo sanjao da jednog dana postane Vlado Kragić i HAŠK-u poput Kaluna zabija sedam komada. Došao je u klub u vrijeme kad je predsjednik još bio legendarni Lukin brat, inženjer Fabijan Kaliterna, u generaciji Miljenka Batinića, Branka Viđaka i Ljube Kokeze — čak i zaigrao za juniore 1937. — ali nije imao ni osjećaj za gol poput Viđaka, ni pregled igre poput Batinića, ni autoritet ministra obrane poput Kokeze.
Imao je samo lagan, mekan trk i snažne, sigurne ruke.
Jednom je tako u ljeto 1938. Hajdukov maser profesor Šimun Pavličević tražio među njunjorima pomoćnika, pa mu zadao da punim trkom donese tešku brokvu vode. Kad je ovaj zadihan donio punu kantu — ni kap se iz nje nije prolila — šjor Šime je impresioniran pitao maloga kako se zove.
“Soldo”, odgovorio je mali, već deboto veći od njega. “Božidar Soldo.”
Od toga dana, Božo će biti maserov vodonoša. Profešur ga je jako zavolio i počeo ga polako uvoditi u tajne svoga posla, a ovaj je učio i upijao. Već te jeseni, kao sedamnaestogodišnjak, počeo je masirati Hajdukove juniore, ali novu karijeru će mu pred dvadeseti rođendan prekinuti rat. Konačno, kad se Hajduk vrati s ratne turneje, Božidar Soldo će kao stasiti, snažni dvadesetpetogodišnjak zauzeti mjesto na klupi.
I ostati tamo do kraja.
#JeSuisML10 #DoćuJaGori // Prgava Familija ˃ HNS famiGLia // Dalmacija kuća od tri brata: Vlaha, Duje i Donata❤️💙
Osin bili majic još je osta soldo maser i veliko Ime
i te tri stvari morale bidu bit Dosta.
Mali Marinko
Učio je Božo i radio, dvadeset četiri sata na dan posvećen Hajduku, putovao s Bijelima na sva gostovanja i daleke turneje kao maser, ali i zabavljač, motivator i logističar. “Za velike pobjede premija bi nan bila malo salama. Dobri duh Hajduka Božidar Soldo uzeja bi salam na metre. Jedan metar salama košta je jedan dinar. Soldo bi uzeja i sira i puno kruva, pa bi to jili po putu. A šta bi pili? Vodu! I to ovako: Soldo bi uvik nosija prazne boce, a onda bi oni šta je bija najmlađi igrač na svakoj stanici iskaka vanka i punija boce vodon”, prisjećao se kasnije Božin veliki prijatelj i najveći Hajdukov kapetan Frane Matošić. “Soldo je bija čovik za sve. Jesi li me razumija: za sve! I zna je sve!”
“Ja san maser Češki, autar i sudac,/ domalo ću postat fuzbalerski mudrac!”, pjevalo se prije rata čuvenom maseru Josipu Albahariju, ali Soldo je na Hajdukovoj klupi zaista i postao fuzbalerski mudrac. Godinama na klupi, naučio je igru — “zna je sve” — pa je zapisan i kao valjda jedini maser u povijesti nogometa čije su izjave sutradan izlazile u novinama pored izjava trenera i igrača.
Sa svojim velikim iskustvom često je stoga bio i desna ruka treneru. Nakon turneje u Švicarskoj 1957., na kojoj se legendarni Frane Matošić kao trener prve momčadi nakratko iz penzije vratio i na travnjak, reporter Mali Marinko zapisat će kako je “barba frane igra ka bog Samo je puno Vika kad bi mu ko doda balun po metra od noge”: “Isto je bija Izdržljiv pa je Izdura vikat i Cilo drugo poluvrijeme a dužnost trenera vazeja je barba soldo maser i cilo vrime Utakmice dava upute sa autlinije”.
U to vrijeme Soldo je već i čovjek za specijalne operacije: tko zna kako bi, recimo, završilo prvenstvo 1955. godine da nije bilo Bože.
Priču danas znaju svi: Hajduk je te godine suvereno vladao ligom i s deset utakmica bez poraza, uz čak osam pobjeda, već u svibnju praktički osigurao treći poslijeratni naslov prvaka, kad je krajem tog mjeseca, na povratku iz Torina — gdje je Jugoslavija na Comunaleu pobijedila Italiju 4:0 — reprezentativnom vrataru Vladimiru Beari na prozoru kupea u oko upao trun ugljena iz lokomotive, izbacivši ga iz stroja za utakmicu kod Željezničara.
Bez Beare Hajduk je na Grbavici izgubio 2-3, doživjevši prvi poraz u proljetnom dijelu prvenstva. Nesigurni vratar Ante Vulić bio je izravni krivac za prva dva gola i nedostižnih 0-2, a Beara je za to vrijeme ležao u sarajevskoj bolnici, gdje ga je operirao čuveni dr. Vladimir Čavka, koji je tada bio na odmoru na Trebeviću. Nitko iz Hajduka, međutim, nije ga došao vidjeti: ni tada, ni kad je sedam dana kasnije Hajduk ponovo gostovao u Sarajevu, ovaj put protiv FK Sarajeva. Bijeli su i tu izgubili 1-3 — opet je za prva dva gola i 0-2 izravni krivac bio sad već potpuno izgubljeni Vulić — i Hajduk je odjednom gotovi naslov doveo u pitanje pred razbuđenim BSK-om. Splitom je onda krenuo glas da Beara glumi ozljedu i minira titulu, a on je povrijeđen napustio sarajevsku bolnicu, vratio u Split i zaključao u stan.
Nakon ta dva poraza Hajduku je za naslov trebala pobjeda u posljednjem kolu prvenstva, na Placu protiv beogradskog Radničkog. Hitno je stoga trebalo nekako nagovoriti legendu da se vrati na branku, i zadatak je ja koncu, jasno, povjeren dobrom duhu Hajdukove barake. Uoči utakmice barba Božo je tako pokucao na vrata Bearinih, nespretno u svojim golemim rukama držeći bocu soka i kutiju keksa.
“A šta je, sad ste mi došli?”, uvrijeđeno ga je dočekao Veliki Vladimir. “Vlado”, pogledao ga je dobri Božo ravno u oči, “prvenstvo je u pitanju!”
Maseri ne prepričavaju tajne: što si Soldi rekao, to će sa Soldom otići u grob. Dva mjeseca ranije, recimo, nakon onih mitskih 6-0 protiv Dinama usred Zagreba — kad se ono Bajdo smilovao da ne bude sedmica pa na gol-crti sjeo na balun — jedan se igrač Hajduka požalio Soldi kako mu se “nešto neobično događa doli među nogama”, ovaj je odmah shvatio da je riječ o triperu, a mi do dana današnjeg nikad nismo saznali tko se to s Maksimira vratio kao sretni dobitnik.
O čemu su dakle te ljetne subote 1955. pričali Božo i Vlado, što je veliki maser rekao velikom vrataru, kako ga je nagovorio, što je bilo u soku, koji su bili keksi, nitko ne zna. Tek, Beara je sutradan nezaliječena oka ponovo stao na branku, i Hajduk je porazbijao Radnički 5-1 za treću titulu u pet godina. A Gospodin iz Zelova gospodski je nakon utakmice kratko izjavio kako su “naslov mogli osigurati i ranije da nije bilo malog peha”, dodavši da je “konačna pobjeda baš zato i slađa”.
Slađa? Ne bi bogami bila slađa da nije bilo Soldinih keksa i njegova soka.
Sad već čuvenog masera Božu tih će slavnih pedesetih upoznati i zavoljeti i na ostalim jugoslavenskim stadionima, gdje će aplauzima i ovacijama ispraćati Hajdukova diva neobično laganog i mekanog trka, koji je s obaveznim šugamanom preko ramena i velikom kožnom torbom u ruci do ozlijeđenog igrača stizao prije suca. Bio je prepoznatljivo lice i zvijezda jugoslavenskih travnjaka, pa tako Mali Marinko nakon teškog poraza 0-3 u Mostaru prosinca 1957. piše da “u mostar ne bidu ni Znali da je to Ajduk da nije barba soldo maser sta uz autliniju”.
Onako gorostasan, kao odvaljen od Mosora, čak i po ledenoj zimi u bijelom dresu, s obaveznim ručnikom preko ramena i španjuletom u ruci — a izvan terena s obaveznim šeširom na glavi, u elegantnom kaputu i odijelu sa skupom kravatom VV, koju je zajebavajući radoznale tako nazvao jer ju je dobio na briškuli protiv Beare — Soldo će tako postati živi simbol Hajduka. I kad se velika generacija uskoro ugasi, Mali Marinko zapisat će 1958. kako “nije Tačno šta oni komentator iz beograda piše da je od staroga ajduka osta samo Bili dres jerbo osin bili majic još je osta soldo maser i veliko Ime i te tri stvari morale bidu bit Dosta”.
Veliko ime, bijeli dres i Božidar Soldo.
Hajduk.
Ako je Hajdukova baraka na Starom placu bila kuća dobrih duhova, Božidar Soldo bio je sam dobri duh kuće dobrih duhova. Omiljen među stanarima kuće, na putovanjima je vodio pjesmu, u hotelima briškulu, na feštama konferansu, a voljeli su ga i novinari. Osim što je uvijek imao dobru batudu — “orao bez krila je kokoš” — bio je i živa enciklopedija Hajduka. “Barba Soldo, jesmo li ikad ovako doma izgubili poslije vodstva od 2-0?”, pitali bi ga novinari, a on bi kao iz Kalunova topa odgovorio: “Jesmo, šezdeset šeste protiv Želje, već u osmoj minuti vodili smo 2-0, a u tridesetoj je bilo 2-3.”
Voljeli su barba Božu i u kancelarijama Hajdukove barake, gdje će rezati tortu za pedeseti rođendan kluba i tom prilikom dobiti u renoviranom domu sobicu, čuvenu “kliniku Soldo”, koju će izlijepiti svojim antologijskim izjavama iz novina — “Igrač bez snage je smiješan čovjek na terenu”, ili “Sporost je neznanje” — pa cijele dane u svojoj klinici primati i igrače i trenere i članove uprave, i njihove prijatelje i članove obitelji.
Najzad, voljeli su ga i na tribinama, gdje je i dvanaestom igraču znao dotrčati u pomoć kao i prvoj jedanaestorici. Kad se 1967. na spektakularnom derbiju protiv Crvene zvezde na Stari plac uguralo rekordnih trideset hiljada ljudi, i kad je u 82. minuti Pero Nadoveza zabio za pobjedu, u općem ludilu na tribinama ozlijeđeno je tridesetak ljudi, a petnaestak ih je završilo u bolnici. Prije nego što je stigla Hitna pomoć, međutim, sve ih je — uključujući i trojicu sa slomljenom nogom — već zbrinuo barba Soldo. Hitna pomoć došla je kao taksi.
Zajedno s tim tribinama, uostalom, Soldo će se tresti cijele te duge i mračne Hajdukove šezdesete. Čuvena fotografija nastala nakon tužne oproštajne utakmice Bernarda Vukasa 1962. i poraza od Dinama 1-4, na kojoj slomljeni Bajdo napušta posvećeni plac gušeći se u suzama u zagrljaju velikog dobrog diva, nije samo ikonična slika Hajdukovih šezdesetih, niti ikonična slika najvećeg Hajdukovog igrača svih vremena, potpuno predanog splitskom klubu: ikonična je to slika i Božidara Solde, koji je vrlo doslovno sa svojih deset prstiju gradio veliki Hajduk, ali bio i prijatelj, brat i oslonac generacijama njegovih igrača.
“Nikad u karijeri nisan upozna čovika koji je ima tako zlatne ruke ka šta ih je ima Božo Soldo!”, govorio je Beara. “Povjeravali smo mu najintimnije tajne, nikad nije oda ni jednu. A bija je puno duhovit, zna je šarmirat sve oko sebe”, svjedočio je Davor Grčić Gaga. “Soldo mi je bio drugi otac”, priznao je Ivica Hlevnjak Bukle. “I otac i majka i najbolji prijatelj”, prisnažio bi Dragan Holcer. A Bajdo Vukas, koji je nakon one tužne utakmice otišao u Bolognu, nije zaboravio dobroga diva Soldu: kad se vratio iz Italije, donio mu je poklon novu Lambrettu.
Dobri div Božidar Soldo nije se, međutim, usuđivao sjesti na malu Lambrettu, i nikad je nije uzjahao. Nije se onako ogroman usuđivao sjesti niti u avion, a kamoli na talijanski motorin: kad je u prosincu 1969. u Beogradu ispratio Hajduka na turneju po Srednjoj i Južnoj Americi — onu na kojoj ćemo upoznati Branu Oblaka — Soldo je ostao na aerodromu, zajebavajući novinare da ga zbog njegovih stotinu trideset kilograma nisu pustili u avion. Bit će to prvi put od Drugog svjetskog rata da Hajduk negdje putuje bez svog dobrog duha. Igrači poslije uz smijeh pričali da su ih u Kolumbiji pitali: “Di van je Božo?”
U veljači 1971. moglo je izgledati da je dugom čekanju boljih dana konačno došao kraj. Hajduk je prezimio na drugom mjestu, samo bod od Partizana, u prijateljskoj rođendanskoj utakmici stare učitelje iz praške Slavije demolirao 6-2, a Božo je opet u Hajdukovoj baraci rezao rođendansku tortu i povodom svog velikog jubileja — dvadeset pet godina na klupi prve momčadi — dao intervju Plavom vjesniku.
“Koliko je hajdukovaca izašlo iz mojih ruku? Teško je odgovoriti, gotovo nemoguće. Pa dovoljno je reći da sam bio maser današnjem treneru Slavku Luštici. Ili kad se sjetim Jerkovića dok je još bio dječačić i jurio za loptom u dvorištu ispred stare murve: ‘Kad ja i ti, Jure, jednog dana budemo letili svitom!’ Eto i to se ostvarilo, a Jure je čak reprezentativac. Snovi postaju stvarnost”, govorio je barba Božo, pa na pitanje je li Hajduk danas veliki klub odgovorio: “Mislim da nije. I bolje je što tako danas mogu reći. Jer, ako izuzmemo Holcera, Vučka, Buklu, Peru, ostaju samo dica. Ali zlatna Hajdukova dica. I njihovo je Sutra. Zato još ove godine ne mogu reći da je Hajduk velik. Za godinu zasigurno će biti. A ja sam sretan što baš ovako mogu odgovoriti na postavljeno pitanje.”
Samo četiri mjeseca kasnije, Božini snovi postali su stvarnost. Nakon dugih šesnaest godina zlatna Hajdukova dica donijela su na Stari plac naslov prvaka. Došlo je Sutra. Nitko na svijetu nije bio sretniji od dobrog diva Božidara Solde, koji je lud od sreće — eno vam slika ako meni ne vjerujete — Peru Nadovezu zajedno s velikim, teškim peharom najboljeg strijelca prvenstva jednom rukom podigao na rame i nosio Starim placem.
Sljedeće jeseni Soldo se razbolio i prvi put uzeo bolovanje, pa je čak i Slobodna Dalmacija zabrinuta javila da na utakmici protiv niškog Radničkog nije na klupi pod istočnom tribinom bilo starog Hajdukova masera. Sve od 1946. bila je to, po Božinoj preciznoj evidenciji, tek treća utakmica na Starim placu bez njega. Dobrog duha sustigle su godine, sustigli su ga kilometri i kilogrami, i u ljeto 1972., na užas Splićana, u novinama se pojavio oglas da Hajduk traži masera. Nakon dvadeset šest godina i dvije i pol hiljade utakmica, barba Božo se povukao i prepustio svoje mjesto nasljedniku — mladom maseru Danku, bratu Hajdukova braniča Vedrana Rožića Rašpe.
Ipak, u penziji nije dugo ostao: samo godinu dana kasnije, početkom sezone 1973./74., nakon one nezapamćene tučnjave na utakmici u Boru mladi Danko ostao je u beogradskoj bolnici slomljene čeljusti, i barba Soldo je morao natrag na klupu. Te nedjelje Hajduk je pobijedio Radnički 2-0, puni Stari plac pljeskom je ispratio sjajnog Ivicu Šurjaka, odličnog mladog centarfora Gorana Jurišića i novo Hajdukovo čudo, najboljeg igrača utakmice Branu Oblaka, ali najglasnije ovacije odjeknule su još prije početka utakmice, kad je svoje mjesto na klupi ponovo zauzeo dobri div u Hajdukovu dresu, sa šugamanom preko ramena i španjuletom u ruci.
Godina pauze, međutim, učinila je svoje, pa se tjedan dana kasnije u Zenici žalio kako ga je “izdala kondicija”: “Mogli su igrači Čelika imat malo obzira prema starijem čoviku i obarat naše igrače na našoj strani, a ne na drugom kraju igrališta!”
Božidar Soldo vratio se tako i nastavio zajedno s Dankom Rožićem. Preuzeo je opet klupu na Starom placu, a gostovanja prepustio mladom nasljedniku. I dobro im je išlo. “O Soldo, Soldo, Soldo, dobri moj Soldo”, prepjevali su igrači Terezinu pobjedničku pjesmu ljeta 1974., noseći dobrog diva na rukama nakon pobjede na Karaburmi i prve duple krune. “Sve manje judi znan ča nalik su na te”, pjevali su dobrome Soldi navijači na dočeku šampionskog Hajduka.
Tih sedamdesetih Hajdukov je legendarni maser sa zlatnom dicom ostvario sve svoje snove, i ostao je samo jedan. “Još samo da je pravo igralište kakvo pristaje ovakvu klubu. Ali to je posebna priča, to je sramota i klubu i gradu i našoj republici. Sramota, brate”, žalio se Božidar Soldo u jednom intervjuu, zapravo u svakom kojega je tih dana dao. A dao ih je puno. “Nemamo pravog stadiona. Činjenica je da smo mi vjerojatno jedini klub na svijetu koji je prisiljen vraćati gledatelje s igrališta”, govorio je tako i nakon one slavljeničke utakmice s Olimpijom, kad su navijači i dobrovoljci sami na istoku podigli dodatnu tribinu, pa su svejedno hiljade ljudi ostale pred stadionom.
Šezdesetih godina — svi u Splitu znaju tu priču — barba Božo je jednom njemačkom turistu u Hajdukovoj baraci pokazao trofejnu salu i odveo ga na travnjak Starog placa, a ovaj ga onda zamolio da mu pokaže glavni stadion. Ali lako za njemačkog turista: kad je ono 1971. u Split došao Real, vidjevši ledinu pod plinarom isto je pitao slavni predsjednik madridskog kluba Santiago Bernabeu: “A gdje ćemo sutra igrati?” Barba Božo je htio umrijeti od srama, ali naš santiago Tito Kirigin se snašao i rekao: “Vidjet ćete.” Da mu je tada rekao, señor Bernabeu bi s Realom pobjegao iz grada. A Hajduk ih sutra na ledini poubijao s četiri komada. Sve otada, barba Božo se nije mirio se s činjenicom da veliki Hajduk igra na maloj gradskoj ledini.
Desetljećima je sanjao moderni novi stadion, i konačno ga dočekao.
U ljeto 1979. barba Božo se uselio u suvremenu novu “Kliniku Soldo” pod poljudskim betonskim tribinama, sjetivši se onog njemačkog turista od prije dvadesetak godina. Altroke Olimpijski stadion u Münchenu, altroke Klinika Schwartzwald: ta još nije bila ni snimljena! I kad je te tople rujanske večeri — zajedno s Tomislavom Ivićem i starim suborcima Ivicom Šurjakom, Lukom Peruzovićem i Šimom Luketinom, te mladim vodonošama Mišom Krstičevićem i braćom Vujović — pred utakmicu prvog kola Kupa prvaka protiv turskog Trabzonspora iz tunela veličanstvenog novog stadiona izašao pred pedeset hiljada ljudi, Božidar Soldo mogao je mirno umrijeti.
Tri godine kasnije, 5. prosinca 1982., Hajduk je na zatvaranju jesenskog djela prvenstva na Poljudu igrao protiv tuzlanske Slobode. Dobri, stari Soldo imao je pune ruke posla: pola momčadi igralo je zakrpano, a mladi Ivan Gudelj, valjda prvi u povijesti oko kojega se kao najboljeg nogometaša te godine složila cjelokupna jugoslavenska štampa — i kojemu je, neka se i to zna, barba Božo kao junioru spasio nogu — sam je pretrpio šest ili sedam grubih faulova. Završilo je 3-1 i ispratili smo Hajduk u sretnu Novu 1983, ni ne sluteći da smo posljednji put vidjeli Božidara Soldu na Hajdukovoj klupi.
Dobrog duha Hajduka često smo viđali u gradu, živio je u našem kvartu, na Manušu, u jednom potkrovlju u mirnoj Riječkoj ulici. Djeci koja rastu veliki se ljudi smanjuju, ali Soldo se nikad nije smanjio. Kad smo tako te godine napunili osamnaest, stari je barba Božo i dalje bio gorostasni Veli Bože, ali zemlja pod njim nije se tresla kao pod ostalim divovima: Riječkom ulicom prema Pazaru spuštao se istim onim laganim i mekim korakom kojim je trčao i Starim placom i Poljudom, i Marakanom i Tušnjem, i White Hart Laneom i Bilinim poljem, i kultnom Bocinom La Bombonerom i igralištem Kolektivca iz Postira. “Evala, barba Božo”, ozbiljno bismo rekli igrajući se odraslih, “evala in”, uzvratio bi on hvatajući se za svoju francuzicu.
Prvih dana 1983. iznenada se po kvartu pročulo da je barba Božu udario automobil. Pijan od Nove godine neki je maloljetnik u okuci izgubio kontrolu i pokupio našeg diva. “Jadan auto”, zajebavali smo se mi u ulici. I zaista, nakon tjedan-dva Božu su pustili iz bolnice. Dobro je ispalo, jer valjat će brzo osposobiti Ivu Jerolimova i popraviti Nenada Šalova, Gorana Šušnjaru, Branka Miljuša i Zorana Jelikića, pa u lov na Partizana.
A onda je nekoliko dana kasnije, 30. siječnja, strašan glas zaledio kvart.
“Sinoć kasno jedna tužna vijest preletila je priko Pjace, širila se kroz kavane po Varošu, Getu, Lučcu, Manušu, penjala se u nebodere, autobusi su je prinosili do Brda i Mertojaka. Umra je Soldo”, zabilježit će u Nedjeljnoj Dalmaciji Miljenko Smoje. “Čudno je svit reagira. Ma koji Soldo? Nije valjda naš Božo? I cili grad se u crno zavija. Na adresu Hajduka počeli iz zemlje i svita stizat telegrami sućuti. A ko je bija i šta je bija Soldo da nas je sviju njegova smrt toliko potresla? Skoro pedeset godina bija je maser Hajduka, posta i zauvik osta jedan od simbola Hajduka i Splita grada. Igrači su dolazili i odlazili, uprave su odlazile, prežidenti su se minjali, treneri su se minjali, a Soldo je sa šugamanom i boršetom i dalje staja uz aut-liniju. Bija je gromada od čovika, ima je skoro sto trideset kili, ali kad bi se mirila dobrota, humanost i poštenje, toga je u Solde bilo na kvintale. A zla, mržnje, pakosti ni grama. Sve je oprašta, sve nas je volija i svi smo ga volili.”
Bizarnom igrom sudbine, u automobilskoj nesreći poginuo je i prvi Hajdukov maser, Josip Albahari Češki — koji je dolaskom NDH pobjegao u Italiju, gdje je 1944. zajedno sa suprugom balerinom izgubio život kad je na njego automobil naletio tramvaj — ali i Soldin nasljednik Danko Rožić, koji je za Hajdukovu sreću na Poljudu nosio staru Božinu boršu, već spremljenu za Hajdukov muzej: šest godina nakon Solde Rožić će nastradati u iznajmljenom Golfu, na kojega će kraj Kaštel Novog naletjeti TAM-ova cisterna.
Božidara Soldu na groblju Lovrinac ispratilo je nekoliko hiljada prijatelja, cijela momčad Hajduka s trenerom Nadovezom i njegovi stari drugovi na čelu s Franom Matošićem. “Bio si naš nezamjenjivi dvanaesti igrač”, plačući se od svog prijatelja oprostio veliki Bernard Vukas. Nije u Splitu više bilo divova da ga zagrle i utješe, pa je dva mjeseca kasnije otišao i Bajdo.
Svojim laganim i mekanim trkom otišao je splitski dobri div, najtrofejniji igrač Bijelih svih vremena, koji je sa svojih deset prstiju izgradio velikog Hajduka. “Igrači su dolazili i odlazili, uprave su odlazile, prežidenti su se minjali, treneri su se minjali” — ispratio je Soldo dvadeset predsjednika i trideset tri trenera — “a on je sa šugamanom i boršetom i dalje staja uz aut-liniju.”
“A da se ponovo rodite?”, pitao ga je onomad novinar Plavog vjesnika. “Opet biste mi postavili to isto pitanje”, spremno mu je odgovorio barba Božo, dobri duh kuće dobrih duhova.
Još četrdeset pet godina, još tri hiljade utakmica.
Veliko ime, bijeli dres i Božidar Soldo.
Hajduk.
#JeSuisML10 #DoćuJaGori // Prgava Familija ˃ HNS famiGLia // Dalmacija kuća od tri brata: Vlaha, Duje i Donata❤️💙
ŠubiDubi je napisao/la:
Bunker Resnik je napisao/la:
ŠubiDubi je napisao/la:
Bunker Resnik je napisao/la:
Jel ono Bjelanovic sporcki tamo u Istri !? Cok,cok pomalo copka !
Ta ce on ! Nema on pojma ! Sporcki Hajduka triba bit iz Splita i gotovo! Po mogucnosti da bar ima stan na potezu Poljud - Prva Vidlca
Inace, 13.7.2024. Superkup na Poljudu, Hajduk: Istra.
Vidi cijeli citat
Misliš da ćemo uzet kup 3x zaredom? A Istra će biti prvak?
Vidi cijeli citat
Kolega sve Vam je nacrtano, samo pravilno iscitajte i dobili ste tocno rjesenje
Vidi cijeli citat
Bravo! Moja greška, brzoplet sam. Nemojte uzet za zlo! Podržavam Vaš optimizam što se tiče titule.
Vidi cijeli citat
Ma sve ok. Al nisam ti ja optimist ovo je cisto da strecam malo agenturu, ja sam ti zagadur 1/1 !
Nemos popit 10 pivi doc na trening i neozljedit se !!!
Dinamo na gostovanju koje mu može otvoriti vrata nokaut faze Lige prvaka
Super7 by SuperSport: Novo kolo i novi uvećani jackpot u visini od 14.800 eura
Sylvestr o Dinamu: 'Tek sada u potpunosti shvaćam u kakvom sam velikom klubu imao čast biti'
Traži se novo mjesto odigravanja: Bešiktaš i Maccabi ipak se neće sastati u Istanbulu
Jameson je napisao/la:
Bellygunner je napisao/la:
Inače, 11.6.je a još se ništa ne događa. Nisan još uvik nervozan al ono, di su?
Vidi cijeli citat
nisan nervozan al ono popizdit ću 😁
ja čekan prvo tog Lukšinog kojeg je najavia na druženju s novinarima
Vidi cijeli citat
A možda je i taj poša svojin puten😉. Al ozbiljno, toga san očekiva baš rano da bude predstavljen
Potpis-piss pot
- Najnovije
- Najčitanije
Sylvestr o Dinamu: 'Tek sada u potpunosti shvaćam u kakvom sam velikom klubu imao čast biti'
25 min•Liga prvaka
Dinamo na gostovanju koje mu može otvoriti vrata nokaut faze Lige prvaka
1 sat•Liga prvaka
Traži se novo mjesto odigravanja: Bešiktaš i Maccabi ipak se neće sastati u Istanbulu
1 sat•Europska liga
Sky Sport: Baturina je odbio ponudu Real Madrida, zanima ga Bundesliga
3 sata•SuperSport HNL
Balotellijeve prve minute nakon povratka, gostujuće slavlje Genoe
3 sata•Talijanski nogomet
Jakiroviću ne nedostaje ponuda: 'Tražila su me četiri kluba, ali nisam htio uskakati usred sezone'
12 sati•Liga prvaka
GOŠK upisao novi poraz i u Bijeljini, 15 minuta nadoknade prvog dijela, VAR se užario
13 sati•Europske lige
Jakiroviću ne nedostaje ponuda: 'Tražila su me četiri kluba, ali nisam htio uskakati usred sezone'
12 sati•Liga prvaka
Sky Sport: Baturina je odbio ponudu Real Madrida, zanima ga Bundesliga
3 sata•SuperSport HNL
Super7 by SuperSport: Novo kolo i novi uvećani jackpot u visini od 14.800 eura
12 sati•Nogomet
U Serie A se danas međusobno sastaju dvije momčadi koje nisu pobijedile od kolovoza
22 sata•Talijanski nogomet
Dinamu u Bratislavi sudi Englez, zbog njegove odluke na Euru Uefa je mijenjala pravila
23 sata•Liga prvaka
Bjelica: 'Imamo još pet meč lopti, želimo uzeti tri boda, ali to ćemo htjeti i u zadnje četiri utakmice'
15 sati•Liga prvaka
Majstori remija gostuju kod Celte koja traži povratak na pobjedničke staze
19 sati•Španjolski nogomet
Balotellijeve prve minute nakon povratka, gostujuće slavlje Genoe
3 sata•Talijanski nogomet