Jel ono Bjelanovic sporcki tamo u Istri !? Cok,cok pomalo copka !

Ta ce on ! Nema on pojma ! Sporcki Hajduka triba bit iz Splita i gotovo! Po mogucnosti da bar ima stan na potezu Poljud - Prva Vidlca

Inace, 13.7.2024. Superkup na Poljudu, Hajduk: Istra. 

Misliš da ćemo uzet kup 3x zaredom? A Istra će biti prvak?

Kolega sve Vam je nacrtano, samo pravilno iscitajte i dobili ste tocno rjesenje

Bravo! Moja greška, brzoplet sam. Nemojte uzet za zlo! Podržavam Vaš optimizam što se tiče titule.

Reka si, sićan se dobro i glasa tvog:

“Život je spleten od tuge i od veselja,

Osin bili majic još je osta soldo maser i veliko Ime

i te tri stvari morale bidu bit Dosta.

Mali Marinko

Učio je Božo i radio, dvadeset četiri sata na dan posvećen Hajduku, putovao s Bijelima na sva gostovanja i daleke turneje kao maser, ali i zabavljač, motivator i logističar. “Za velike pobjede premija bi nan bila malo salama. Dobri duh Hajduka Božidar Soldo uzeja bi salam na metre. Jedan metar salama košta je jedan dinar. Soldo bi uzeja i sira i puno kruva, pa bi to jili po putu. A šta bi pili? Vodu! I to ovako: Soldo bi uvik nosija prazne boce, a onda bi oni šta je bija najmlađi igrač na svakoj stanici iskaka vanka i punija boce vodon”, prisjećao se kasnije Božin veliki prijatelj i najveći Hajdukov kapetan Frane Matošić. “Soldo je bija čovik za sve. Jesi li me razumija: za sve! I zna je sve!”

“Ja san maser Češki, autar i sudac,/ domalo ću postat fuzbalerski mudrac!”, pjevalo se prije rata čuvenom maseru Josipu Albahariju, ali Soldo je na Hajdukovoj klupi zaista i postao fuzbalerski mudrac. Godinama na klupi, naučio je igru — “zna je sve” — pa je zapisan i kao valjda jedini maser u povijesti nogometa čije su izjave sutradan izlazile u novinama pored izjava trenera i igrača.

Sa svojim velikim iskustvom često je stoga bio i desna ruka treneru. Nakon turneje u Švicarskoj 1957., na kojoj se legendarni Frane Matošić kao trener prve momčadi nakratko iz penzije vratio i na travnjak, reporter Mali Marinko zapisat će kako je “barba frane igra ka bog Samo je puno Vika kad bi mu ko doda balun po metra od noge”: “Isto je bija Izdržljiv pa je Izdura vikat i Cilo drugo poluvrijeme a dužnost trenera vazeja je barba soldo maser i cilo vrime Utakmice dava upute sa autlinije”.

U to vrijeme Soldo je već i čovjek za specijalne operacije: tko zna kako bi, recimo, završilo prvenstvo 1955. godine da nije bilo Bože.

Priču danas znaju svi: Hajduk je te godine suvereno vladao ligom i s deset utakmica bez poraza, uz čak osam pobjeda, već u svibnju praktički osigurao treći poslijeratni naslov prvaka, kad je krajem tog mjeseca, na povratku iz Torina — gdje je Jugoslavija na Comunaleu pobijedila Italiju 4:0 — reprezentativnom vrataru Vladimiru Beari na prozoru kupea u oko upao trun ugljena iz lokomotive, izbacivši ga iz stroja za utakmicu kod Željezničara.

Bez Beare Hajduk je na Grbavici izgubio 2-3, doživjevši prvi poraz u proljetnom dijelu prvenstva. Nesigurni vratar Ante Vulić bio je izravni krivac za prva dva gola i nedostižnih 0-2, a Beara je za to vrijeme ležao u sarajevskoj bolnici, gdje ga je operirao čuveni dr. Vladimir Čavka, koji je tada bio na odmoru na Trebeviću. Nitko iz Hajduka, međutim, nije ga došao vidjeti: ni tada, ni kad je sedam dana kasnije Hajduk ponovo gostovao u Sarajevu, ovaj put protiv FK Sarajeva. Bijeli su i tu izgubili 1-3 — opet je za prva dva gola i 0-2 izravni krivac bio sad već potpuno izgubljeni Vulić — i Hajduk je odjednom gotovi naslov doveo u pitanje pred razbuđenim BSK-om. Splitom je onda krenuo glas da Beara glumi ozljedu i minira titulu, a on je povrijeđen napustio sarajevsku bolnicu, vratio u Split i zaključao u stan.

Nakon ta dva poraza Hajduku je za naslov trebala pobjeda u posljednjem kolu prvenstva, na Placu protiv beogradskog Radničkog. Hitno je stoga trebalo nekako nagovoriti legendu da se vrati na branku, i zadatak je ja koncu, jasno, povjeren dobrom duhu Hajdukove barake. Uoči utakmice barba Božo je tako pokucao na vrata Bearinih, nespretno u svojim golemim rukama držeći bocu soka i kutiju keksa.

“A šta je, sad ste mi došli?”, uvrijeđeno ga je dočekao Veliki Vladimir. “Vlado”, pogledao ga je dobri Božo ravno u oči, “prvenstvo je u pitanju!”

Maseri ne prepričavaju tajne: što si Soldi rekao, to će sa Soldom otići u grob. Dva mjeseca ranije, recimo, nakon onih mitskih 6-0 protiv Dinama usred Zagreba — kad se ono Bajdo smilovao da ne bude sedmica pa na gol-crti sjeo na balun — jedan se igrač Hajduka požalio Soldi kako mu se “nešto neobično događa doli među nogama”, ovaj je odmah shvatio da je riječ o triperu, a mi do dana današnjeg nikad nismo saznali tko se to s Maksimira vratio kao sretni dobitnik.

O čemu su dakle te ljetne subote 1955. pričali Božo i Vlado, što je veliki maser rekao velikom vrataru, kako ga je nagovorio, što je bilo u soku, koji su bili keksi, nitko ne zna. Tek, Beara je sutradan nezaliječena oka ponovo stao na branku, i Hajduk je porazbijao Radnički 5-1 za treću titulu u pet godina. A Gospodin iz Zelova gospodski je nakon utakmice kratko izjavio kako su “naslov mogli osigurati i ranije da nije bilo malog peha”, dodavši da je “konačna pobjeda baš zato i slađa”.

Slađa? Ne bi bogami bila slađa da nije bilo Soldinih keksa i njegova soka.

Sad već čuvenog masera Božu tih će slavnih pedesetih upoznati i zavoljeti i na ostalim jugoslavenskim stadionima, gdje će aplauzima i ovacijama ispraćati Hajdukova diva neobično laganog i mekanog trka, koji je s obaveznim šugamanom preko ramena i velikom kožnom torbom u ruci do ozlijeđenog igrača stizao prije suca. Bio je prepoznatljivo lice i zvijezda jugoslavenskih travnjaka, pa tako Mali Marinko nakon teškog poraza 0-3 u Mostaru prosinca 1957. piše da “u mostar ne bidu ni Znali da je to Ajduk da nije barba soldo maser sta uz autliniju”.

Onako gorostasan, kao odvaljen od Mosora, čak i po ledenoj zimi u bijelom dresu, s obaveznim ručnikom preko ramena i španjuletom u ruci — a izvan terena s obaveznim šeširom na glavi, u elegantnom kaputu i odijelu sa skupom kravatom VV, koju je zajebavajući radoznale tako nazvao jer ju je dobio na briškuli protiv Beare — Soldo će tako postati živi simbol Hajduka. I kad se velika generacija uskoro ugasi, Mali Marinko zapisat će 1958. kako “nije Tačno šta oni komentator iz beograda piše da je od staroga ajduka osta samo Bili dres jerbo osin bili majic još je osta soldo maser i veliko Ime i te tri stvari morale bidu bit Dosta”.

Veliko ime, bijeli dres i Božidar Soldo.

Hajduk.

Ako je Hajdukova baraka na Starom placu bila kuća dobrih duhova, Božidar Soldo bio je sam dobri duh kuće dobrih duhova. Omiljen među stanarima kuće, na putovanjima je vodio pjesmu, u hotelima briškulu, na feštama konferansu, a voljeli su ga i novinari. Osim što je uvijek imao dobru batudu — “orao bez krila je kokoš” — bio je i živa enciklopedija Hajduka. “Barba Soldo, jesmo li ikad ovako doma izgubili poslije vodstva od 2-0?”, pitali bi ga novinari, a on bi kao iz Kalunova topa odgovorio: “Jesmo, šezdeset šeste protiv Želje, već u osmoj minuti vodili smo 2-0, a u tridesetoj je bilo 2-3.”

Voljeli su barba Božu i u kancelarijama Hajdukove barake, gdje će rezati tortu za pedeseti rođendan kluba i tom prilikom dobiti u renoviranom domu sobicu, čuvenu “kliniku Soldo”, koju će izlijepiti svojim antologijskim izjavama iz novina — “Igrač bez snage je smiješan čovjek na terenu”, ili “Sporost je neznanje” — pa cijele dane u svojoj klinici primati i igrače i trenere i članove uprave, i njihove prijatelje i članove obitelji.

Najzad, voljeli su ga i na tribinama, gdje je i dvanaestom igraču znao dotrčati u pomoć kao i prvoj jedanaestorici. Kad se 1967. na spektakularnom derbiju protiv Crvene zvezde na Stari plac uguralo rekordnih trideset hiljada ljudi, i kad je u 82. minuti Pero Nadoveza zabio za pobjedu, u općem ludilu na tribinama ozlijeđeno je tridesetak ljudi, a petnaestak ih je završilo u bolnici. Prije nego što je stigla Hitna pomoć, međutim, sve ih je — uključujući i trojicu sa slomljenom nogom — već zbrinuo barba Soldo. Hitna pomoć došla je kao taksi.

Zajedno s tim tribinama, uostalom, Soldo će se tresti cijele te duge i mračne Hajdukove šezdesete. Čuvena fotografija nastala nakon tužne oproštajne utakmice Bernarda Vukasa 1962. i poraza od Dinama 1-4, na kojoj slomljeni Bajdo napušta posvećeni plac gušeći se u suzama u zagrljaju velikog dobrog diva, nije samo ikonična slika Hajdukovih šezdesetih, niti ikonična slika najvećeg Hajdukovog igrača svih vremena, potpuno predanog splitskom klubu: ikonična je to slika i Božidara Solde, koji je vrlo doslovno sa svojih deset prstiju gradio veliki Hajduk, ali bio i prijatelj, brat i oslonac generacijama njegovih igrača.

“Nikad u karijeri nisan upozna čovika koji je ima tako zlatne ruke ka šta ih je ima Božo Soldo!”, govorio je Beara. “Povjeravali smo mu najintimnije tajne, nikad nije oda ni jednu. A bija je puno duhovit, zna je šarmirat sve oko sebe”, svjedočio je Davor Grčić Gaga. “Soldo mi je bio drugi otac”, priznao je Ivica Hlevnjak Bukle. “I otac i majka i najbolji prijatelj”, prisnažio bi Dragan Holcer. A Bajdo Vukas, koji je nakon one tužne utakmice otišao u Bolognu, nije zaboravio dobroga diva Soldu: kad se vratio iz Italije, donio mu je poklon novu Lambrettu.

Dobri div Božidar Soldo nije se, međutim, usuđivao sjesti na malu Lambrettu, i nikad je nije uzjahao. Nije se onako ogroman usuđivao sjesti niti u avion, a kamoli na talijanski motorin: kad je u prosincu 1969. u Beogradu ispratio Hajduka na turneju po Srednjoj i Južnoj Americi — onu na kojoj ćemo upoznati Branu Oblaka — Soldo je ostao na aerodromu, zajebavajući novinare da ga zbog njegovih stotinu trideset kilograma nisu pustili u avion. Bit će to prvi put od Drugog svjetskog rata da Hajduk negdje putuje bez svog dobrog duha. Igrači poslije uz smijeh pričali da su ih u Kolumbiji pitali: “Di van je Božo?”

U veljači 1971. moglo je izgledati da je dugom čekanju boljih dana konačno došao kraj. Hajduk je prezimio na drugom mjestu, samo bod od Partizana, u prijateljskoj rođendanskoj utakmici stare učitelje iz praške Slavije demolirao 6-2, a Božo je opet u Hajdukovoj baraci rezao rođendansku tortu i povodom svog velikog jubileja — dvadeset pet godina na klupi prve momčadi — dao intervju Plavom vjesniku.

“Koliko je hajdukovaca izašlo iz mojih ruku? Teško je odgovoriti, gotovo nemoguće. Pa dovoljno je reći da sam bio maser današnjem treneru Slavku Luštici. Ili kad se sjetim Jerkovića dok je još bio dječačić i jurio za loptom u dvorištu ispred stare murve: ‘Kad ja i ti, Jure, jednog dana budemo letili svitom!’ Eto i to se ostvarilo, a Jure je čak reprezentativac. Snovi postaju stvarnost”, govorio je barba Božo, pa na pitanje je li Hajduk danas veliki klub odgovorio: “Mislim da nije. I bolje je što tako danas mogu reći. Jer, ako izuzmemo Holcera, Vučka, Buklu, Peru, ostaju samo dica. Ali zlatna Hajdukova dica. I njihovo je Sutra. Zato još ove godine ne mogu reći da je Hajduk velik. Za godinu zasigurno će biti. A ja sam sretan što baš ovako mogu odgovoriti na postavljeno pitanje.”

Samo četiri mjeseca kasnije, Božini snovi postali su stvarnost. Nakon dugih šesnaest godina zlatna Hajdukova dica donijela su na Stari plac naslov prvaka. Došlo je Sutra. Nitko na svijetu nije bio sretniji od dobrog diva Božidara Solde, koji je lud od sreće — eno vam slika ako meni ne vjerujete — Peru Nadovezu zajedno s velikim, teškim peharom najboljeg strijelca prvenstva jednom rukom podigao na rame i nosio Starim placem.

Sljedeće jeseni Soldo se razbolio i prvi put uzeo bolovanje, pa je čak i Slobodna Dalmacija zabrinuta javila da na utakmici protiv niškog Radničkog nije na klupi pod istočnom tribinom bilo starog Hajdukova masera. Sve od 1946. bila je to, po Božinoj preciznoj evidenciji, tek treća utakmica na Starim placu bez njega. Dobrog duha sustigle su godine, sustigli su ga kilometri i kilogrami, i u ljeto 1972., na užas Splićana, u novinama se pojavio oglas da Hajduk traži masera. Nakon dvadeset šest godina i dvije i pol hiljade utakmica, barba Božo se povukao i prepustio svoje mjesto nasljedniku — mladom maseru Danku, bratu Hajdukova braniča Vedrana Rožića Rašpe.

Ipak, u penziji nije dugo ostao: samo godinu dana kasnije, početkom sezone 1973./74., nakon one nezapamćene tučnjave na utakmici u Boru mladi Danko ostao je u beogradskoj bolnici slomljene čeljusti, i barba Soldo je morao natrag na klupu. Te nedjelje Hajduk je pobijedio Radnički 2-0, puni Stari plac pljeskom je ispratio sjajnog Ivicu Šurjaka, odličnog mladog centarfora Gorana Jurišića i novo Hajdukovo čudo, najboljeg igrača utakmice Branu Oblaka, ali najglasnije ovacije odjeknule su još prije početka utakmice, kad je svoje mjesto na klupi ponovo zauzeo dobri div u Hajdukovu dresu, sa šugamanom preko ramena i španjuletom u ruci.

Godina pauze, međutim, učinila je svoje, pa se tjedan dana kasnije u Zenici žalio kako ga je “izdala kondicija”: “Mogli su igrači Čelika imat malo obzira prema starijem čoviku i obarat naše igrače na našoj strani, a ne na drugom kraju igrališta!”

Božidar Soldo vratio se tako i nastavio zajedno s Dankom Rožićem. Preuzeo je opet klupu na Starom placu, a gostovanja prepustio mladom nasljedniku. I dobro im je išlo. “O Soldo, Soldo, Soldo, dobri moj Soldo”, prepjevali su igrači Terezinu pobjedničku pjesmu ljeta 1974., noseći dobrog diva na rukama nakon pobjede na Karaburmi i prve duple krune. “Sve manje judi znan ča nalik su na te”, pjevali su dobrome Soldi navijači na dočeku šampionskog Hajduka.

Tih sedamdesetih Hajdukov je legendarni maser sa zlatnom dicom ostvario sve svoje snove, i ostao je samo jedan. “Još samo da je pravo igralište kakvo pristaje ovakvu klubu. Ali to je posebna priča, to je sramota i klubu i gradu i našoj republici. Sramota, brate”, žalio se Božidar Soldo u jednom intervjuu, zapravo u svakom kojega je tih dana dao. A dao ih je puno. “Nemamo pravog stadiona. Činjenica je da smo mi vjerojatno jedini klub na svijetu koji je prisiljen vraćati gledatelje s igrališta”, govorio je tako i nakon one slavljeničke utakmice s Olimpijom, kad su navijači i dobrovoljci sami na istoku podigli dodatnu tribinu, pa su svejedno hiljade ljudi ostale pred stadionom.

Šezdesetih godina — svi u Splitu znaju tu priču — barba Božo je jednom njemačkom turistu u Hajdukovoj baraci pokazao trofejnu salu i odveo ga na travnjak Starog placa, a ovaj ga onda zamolio da mu pokaže glavni stadion. Ali lako za njemačkog turista: kad je ono 1971. u Split došao Real, vidjevši ledinu pod plinarom isto je pitao slavni predsjednik madridskog kluba Santiago Bernabeu: “A gdje ćemo sutra igrati?” Barba Božo je htio umrijeti od srama, ali naš santiago Tito Kirigin se snašao i rekao: “Vidjet ćete.” Da mu je tada rekao, señor Bernabeu bi s Realom pobjegao iz grada. A Hajduk ih sutra na ledini poubijao s četiri komada. Sve otada, barba Božo se nije mirio se s činjenicom da veliki Hajduk igra na maloj gradskoj ledini.

Desetljećima je sanjao moderni novi stadion, i konačno ga dočekao.

U ljeto 1979. barba Božo se uselio u suvremenu novu “Kliniku Soldo” pod poljudskim betonskim tribinama, sjetivši se onog njemačkog turista od prije dvadesetak godina. Altroke Olimpijski stadion u Münchenu, altroke Klinika Schwartzwald: ta još nije bila ni snimljena! I kad je te tople rujanske večeri — zajedno s Tomislavom Ivićem i starim suborcima Ivicom Šurjakom, Lukom Peruzovićem i Šimom Luketinom, te mladim vodonošama Mišom Krstičevićem i braćom Vujović — pred utakmicu prvog kola Kupa prvaka protiv turskog Trabzonspora iz tunela veličanstvenog novog stadiona izašao pred pedeset hiljada ljudi, Božidar Soldo mogao je mirno umrijeti.

Tri godine kasnije, 5. prosinca 1982., Hajduk je na zatvaranju jesenskog djela prvenstva na Poljudu igrao protiv tuzlanske Slobode. Dobri, stari Soldo imao je pune ruke posla: pola momčadi igralo je zakrpano, a mladi Ivan Gudelj, valjda prvi u povijesti oko kojega se kao najboljeg nogometaša te godine složila cjelokupna jugoslavenska štampa — i kojemu je, neka se i to zna, barba Božo kao junioru spasio nogu — sam je pretrpio šest ili sedam grubih faulova. Završilo je 3-1 i ispratili smo Hajduk u sretnu Novu 1983, ni ne sluteći da smo posljednji put vidjeli Božidara Soldu na Hajdukovoj klupi.

Dobrog duha Hajduka često smo viđali u gradu, živio je u našem kvartu, na Manušu, u jednom potkrovlju u mirnoj Riječkoj ulici. Djeci koja rastu veliki se ljudi smanjuju, ali Soldo se nikad nije smanjio. Kad smo tako te godine napunili osamnaest, stari je barba Božo i dalje bio gorostasni Veli Bože, ali zemlja pod njim nije se tresla kao pod ostalim divovima: Riječkom ulicom prema Pazaru spuštao se istim onim laganim i mekim korakom kojim je trčao i Starim placom i Poljudom, i Marakanom i Tušnjem, i White Hart Laneom i Bilinim poljem, i kultnom Bocinom La Bombonerom i igralištem Kolektivca iz Postira. “Evala, barba Božo”, ozbiljno bismo rekli igrajući se odraslih, “evala in”, uzvratio bi on hvatajući se za svoju francuzicu.

Prvih dana 1983. iznenada se po kvartu pročulo da je barba Božu udario automobil. Pijan od Nove godine neki je maloljetnik u okuci izgubio kontrolu i pokupio našeg diva. “Jadan auto”, zajebavali smo se mi u ulici. I zaista, nakon tjedan-dva Božu su pustili iz bolnice. Dobro je ispalo, jer valjat će brzo osposobiti Ivu Jerolimova i popraviti Nenada Šalova, Gorana Šušnjaru, Branka Miljuša i Zorana Jelikića, pa u lov na Partizana.

A onda je nekoliko dana kasnije, 30. siječnja, strašan glas zaledio kvart.

“Sinoć kasno jedna tužna vijest preletila je priko Pjace, širila se kroz kavane po Varošu, Getu, Lučcu, Manušu, penjala se u nebodere, autobusi su je prinosili do Brda i Mertojaka. Umra je Soldo”, zabilježit će u Nedjeljnoj Dalmaciji Miljenko Smoje. “Čudno je svit reagira. Ma koji Soldo? Nije valjda naš Božo? I cili grad se u crno zavija. Na adresu Hajduka počeli iz zemlje i svita stizat telegrami sućuti. A ko je bija i šta je bija Soldo da nas je sviju njegova smrt toliko potresla? Skoro pedeset godina bija je maser Hajduka, posta i zauvik osta jedan od simbola Hajduka i Splita grada. Igrači su dolazili i odlazili, uprave su odlazile, prežidenti su se minjali, treneri su se minjali, a Soldo je sa šugamanom i boršetom i dalje staja uz aut-liniju. Bija je gromada od čovika, ima je skoro sto trideset kili, ali kad bi se mirila dobrota, humanost i poštenje, toga je u Solde bilo na kvintale. A zla, mržnje, pakosti ni grama. Sve je oprašta, sve nas je volija i svi smo ga volili.”

Bizarnom igrom sudbine, u automobilskoj nesreći poginuo je i prvi Hajdukov maser, Josip Albahari Češki — koji je dolaskom NDH pobjegao u Italiju, gdje je 1944. zajedno sa suprugom balerinom izgubio život kad je na njego automobil naletio tramvaj — ali i Soldin nasljednik Danko Rožić, koji je za Hajdukovu sreću na Poljudu nosio staru Božinu boršu, već spremljenu za Hajdukov muzej: šest godina nakon Solde Rožić će nastradati u iznajmljenom Golfu, na kojega će kraj Kaštel Novog naletjeti TAM-ova cisterna.

Božidara Soldu na groblju Lovrinac ispratilo je nekoliko hiljada prijatelja, cijela momčad Hajduka s trenerom Nadovezom i njegovi stari drugovi na čelu s Franom Matošićem. “Bio si naš nezamjenjivi dvanaesti igrač”, plačući se od svog prijatelja oprostio veliki Bernard Vukas. Nije u Splitu više bilo divova da ga zagrle i utješe, pa je dva mjeseca kasnije otišao i Bajdo.

Svojim laganim i mekanim trkom otišao je splitski dobri div, najtrofejniji igrač Bijelih svih vremena, koji je sa svojih deset prstiju izgradio velikog Hajduka. “Igrači su dolazili i odlazili, uprave su odlazile, prežidenti su se minjali, treneri su se minjali” — ispratio je Soldo dvadeset predsjednika i trideset tri trenera — “a on je sa šugamanom i boršetom i dalje staja uz aut-liniju.”

“A da se ponovo rodite?”, pitao ga je onomad novinar Plavog vjesnika. “Opet biste mi postavili to isto pitanje”, spremno mu je odgovorio barba Božo, dobri duh kuće dobrih duhova.

Još četrdeset pet godina, još tri hiljade utakmica.

Veliko ime, bijeli dres i Božidar Soldo.

Hajduk.

Ma sve ok. Al nisam ti ja optimist ovo je cisto da strecam malo agenturu, ja sam ti zagadur 1/1 !