"Poslije te utakmice, odigrane u nedjelju 26. veljače, Hajduk se nije vraćao u Split, nego je produžio za Slavoniju jer ih je tri dana kasnije čekao dvoboj četvrtfinala Kupa u Osijeku. Bili su smješteni u Vukovaru, a golemo nezadovoljstvo i razočaranost kod svih dionika doveli su do sastanka između Leke i petorice iskusnih prvotimaca.

U otvorenom razgovoru igrači su treneru sugerirali da bi bilo dobro da promijeni formaciju, da se vrati na igru s četvoricom u obrani u kojem god sustavu to bilo, s obzirom na to da se svi bolje snalaze u takvim formacijama (4-3-3 ili 4-2-3-1). Leko je to prihvatio, odlučio se za potonju i Hajduk je proigrao. U Kupu je eliminirao ne samo Osijek u četvrtfinalu nego i Slaven Belupo u polufinalu i Šibenik u finalu. Osvojen je trofej, a prvenstvo je završeno lijepom serijom utakmica (uglavnom pobjeda) bez primljenog pogotka i činilo se da je sve idilično.

Dobio mir u svlačionici, izgubio sebe

Međutim, tog trenutka kada je pristao odustati od sebe, bilo je jasno da je započeo kraj Lekine trenerske epizode u Hajduku. S ciljem da ugasi požar, koliko god vatra velika bila, Leko je pristao na kompromis i počeo igrati ono u čemu se ne snalazi najbolje.

S protekom vremena na površinu je isplivalo koliko zapravo Leko kao trener nema pravi plan B mimo te formacije s trojicom obrambenih igrača, a potvrda te teze stigla je ove jeseni, neuvjerljivim izdanjima u opipljivom uzorku utakmica. Doduše, Leko je prvenstvo otvorio fenomenalno, s pet pobjeda u prvih pet utakmica, ali s dolaskom rujna igra je bivala sve lošija, Hajduk sve više bezidejan i potpuno napadački sterilan, uz tek povremene bljeskove.