Tko, ako ne Leko?

Zašto je Hajduk (opet) promijenio trenera?

BERNARD JURIŠIĆ ZADNJA IZMJENA: 28. LISTOPADA 2023. 1523 PREPORUKA

Imam veliko poštovanje prema trenerskom zanatu. Za razliku od javnog rakursa u kojem je pravilo baciti pod vlak bilo kojeg ‘trenerskog neznalicu’ nakon prvog ili drugog neuspjeha, imam puno, ponekad i previše strpljenja i razumijevanja za trenerske muke uzimajući u obzir mnoštvo detalja koji se događaju iza kulisa, a o kojima trenerski dželati uglavnom ništa ne znaju.

Sretan sam što sam kroz svoj novinarski život imao privilegiju čačkati po mozgovima ljudi koji su prošli ili koji znaju puno više od mene. Ispitivati ih o stvarima koje su me zanimale, diskutirati o detaljima ili situacijama o kojima sam ponešto znao ili imao tek komadiće informacija, a oni su ih osobno proživljavali ili im svjedočili iz prve ruke. Zbog toga sam odavno naučio, i toga se u svojim tekstovima držim, da se isključivi sud o nekom treneru nikad donosi na prečac. I da nijedna situacija ili sudbina nije ista.

U moru informacija koje su mi prolazile kroz glavu zadnjih dana tijekom kojih je Hajduk bio u jednoj od svojih uobičajenih (polu)godišnjih trenerskih tranzicija, tri moja razgovora s trojicom vrhunskih trenera zujala su mi u glavi kad god bih sebi pokušao objasniti zašto raskošna svadba između Ivana Leke i Hajduka nije doživjela niti svoju prvu godišnjicu.

Prvi je jedan od najvećih trenerskih autoriteta, genijalaca i inovatora koje je hrvatski sport ikad imao, a koji mi je prilikom jednog našeg cjelovečernjeg međusobnog rešetanja rekao sljedeće: “Znaš kako ćeš najlakše prepoznati trenera bez jasne ideje? Kad dođe kriza, a dođe uvijek i svakome, taj će pojačati frekvenciju i intenzitet treninga i pričati kako ‘treba više raditi’. A nije poanta u *količini, poanta je u *kvaliteti i smislu onoga što treningom želiš postići. Povećanje volumena ili intenziteta treninga bez jasnog dugoročnog plana i cilja uglavnom donese više štete nego koristi.”

LEKO JE IZGUBIO SVLAČIONICU NA NIKOLI KALINIĆU. I TO MI JE NEVJEROJATNO. BAŠ NEVJEROJATNO

Dok sam sjedio na konferenciji za medije nakon Hajdukova poraza protiv Osijeka, sve što je Leko govorio u svom zadnjem obraćanju u funkciji trenera zvučalo mi je kao ruka koja ulazi u rukavicu koju mi je Joško Vlašić one večeri modelirao.

Ono što je Leko nakon Osijeka ponavljao zvučalo mi je kao priča kauboja koji je ostao s pištoljem u ruci, ali bez municije. Ne znam je li i sam već bio svjestan da će teško preživjeti, ali priča kako se “treba dignuti u šest ujutro i trenirati k’o pas do šest popodne” zvučala je kao izlizana fraza koju govori netko tko ne zna što bi drugo rekao. Ali je istovremeno zvučala i kao skriveni srednji prst svojoj svlačionici, bez obzira na to što je potom slijedila nova izlizana fraza o tome kako kako jedva čeka sutrašnji trening da ih sve vidi i izgrli. Jer kad mu je uručen otkaz, više nije imao želju niti vidjeti ih, kamoli grliti.

Koliko se god trudio ostaviti dojam da situaciju drži pod kontrolom, već te večeri nakon konferencije za medije bilo mi je jasno da je Leko zapeo u kružnom toku iz kojeg će teško pronaći izlaz. I da će mu ga nakon svega što je vidio i čuo te večeri predsjednik Lukša Jakobušić vrlo vjerojatno sam pokazati.

Drugi je bivši vrhunski košarkaš koji je postao i vrhunski trener. Još u vremenu dok je bio igrač jednom mi je prilikom rekao sljedeće: “Dobar je trener onaj koji ne zajebe ono što već funkcionira. Odličan je trener onaj koji to što već funkcionira poboljša za 20-30 posto. A najgori je trener onaj koji dođe tijekom sezone i misli da treba zapaliti sve što je bilo prije njega i krenuti od nule.”

Logično je da svaki trener ima neku svoju filozofiju i pogled na igru koju želi graditi. Nije Leko ni prvi, ni zadnji koji je vjerovao da su njegove arhitektonske ideje dovoljno moćne, progresivne i čvrste da mogu proizvesti prekrasan objekt čak i uz saznanje da izvođači radova možda i nisu na razini koju takva građevina zahtjeva.

A izvođači radova nikako nisu razumjeli, niti uspijevali provesti u djelo njegov nacrt s kojim je u siječnju ušao u svlačionicu. Bila su potrebna tri poraza u pet utakmica, uključujući i tešku šamarčinu u Maksimiru, da arhitekt prihvati kako na raspolaganju nema izvođače radova koji mogu izgraditi zahtjevnu građevinu s trojicom stopera. A dok je to Leko prihvatio, Dinamo je odmaglio. S njime i titula.

Leko se dva mjeseca hrvao sa svojim unutarnjim Lekom, dok se napokon nije priklonio oportunističkom rješenju kojim je stabilizirao momčad i na koncu donio toliko željeni trofej. Ne onaj glavni, ali barem utješni. Lekin Hajduk u završnici sezone, Hajduk koji u osam utakmica zaredom nije primio gol i koji je djelovao kao ozbiljna, defenzivno posložena struktura, izgledao je kao dobar temelj za daljnju ljetnu nadogradnju i napredak.

Ali već se u europskim utakmicama i ranim jesenskim izdanjima pokazalo da je neminovno samo odgođeno, ne i sanirano. Jer budimo realni — ovo nije Hajduk koji je Leko zamišljao kad je dolazio. Ovo je Hajduk kojem se priklonio kad su počeli prvi zvižduci kronično nestrpljive navijačke mase i prvi nervozni tikovi na licima onih koji su ga doveli i smatrali Mesijom. Ovo je bio njegov alibi-Hajduk. Onaj Hajduk koji je planirao zapaliti i graditi novi od nule ostao je tek sitna točka u retrovizoru. A on je sve više izgledao kao čovjek koji u Hajduku radi ono što mora, a ne ono što istinski želi i, još važnije — ono u što istinski vjeruje.

Treći je bivši vrhunski nogometaš, reprezentativac, koji je postao i vrhunski trener. I jednom dok smo uz kavu ubijali dosadno jesensko poslijepodne rekao mi je sljedeće: “Nije Mourinho najbolji trener zato što zna najviše teorije, taktike ili formacija, to danas zna svaki klinac koji igra Playstation. Mourinho je najbolji trener jer zna *uzeti svlačionicu. Jer zna ući u glave svojih igrača, jer ih zna pretvoriti u ratnike koji će poginuti i za njega i za klub. Nema više trenera koji može silom bildati disciplinu u svlačionici, to je vrijeme prošlo. Danas su igrači najvažniji. Ako nisi *kupio svlačionicu, prožvaču te i ispljunu za tri utakmice ako žele”.

Nema nikoga s kim sam razgovarao zadnjih dana, a da mi nije rekao istu stvar: Leko je izgubio svlačionicu na Nikoli Kaliniću. I to mi je nevjerojatno. Baš nevjerojatno.

Nikola Kalinić se vratio u Hajduk da ostane. Nije tražio ni ulogu, ni minutažu, ni status, ni povlastice. Tražio je samo da bude tu. Nekog je vraga i žrtvovao, nekog se novca odrekao kad je Jakobušić u siječnju 2022. došao po njega u Veronu. Nešto je i simbolizirao, nešto je značio navijačima. Onaj njegov ponoćni povratnički video nešto je najbolje što je u Hrvatskoj u tom fahu napravljeno valjda ikad. Još i danas izazove trnce ne zato što je Kale nakon njega zabio sto golova, nego zato što je prosječnom navijaču Hajduka simbolizirao nešto veliko. Gotovo na razini na kojoj to isto danas simbolizira Ivan Perišić.

Što god se dogodilo između njega i Kalinića, Leko je to morao pametnije i promišljenije riješiti. Iz puno razloga. Kale je bio omiljen lik u svlačionici. Kale je bio faca mlađim igračima, autoritet starijima, čak i strancima. Kale je bio netko tko je prošao nešto što drugi oko njega nisu. Uključujući i prvu zvijezdu momčadi Marka Livaju. Kale je frajer koji možda više nije igrač za 90 minuta i 20 golova po sezoni, ali je igrač kojeg je ljepše i bolje vidjeti u svlačionici od mnogih kojima ta svlačionica ne znači ništa.

I ono najvažnije — svlačionica u kojoj su Nikola Kalinić i Danijel Subašić nije ni približno ista svlačionici bez njih. Svlačionica u kojoj su Kale i Suba drugačije diše. Drugačije živi. Drugačije komunicira. Drugačije trenira. I jedan Livaja uz njih drugačije funkcionira. Leko je krajem prošle sezone (pro)pustio obojicu, umjesto da ih je zgrabio uz sebe, dao im ‘veleposlaničke’ funkcije i iskoristio njihovu karizmu i ugled da svlačionicu dodatno homogenizira.

Umjesto homogenizacije, otvoren je potpuno nepotreban front u kojem je Leko stao na jednu stranu, a svlačionica, navijači i uprava na drugu. Jer Kalinića je htjela svlačionica, htjeli su ga i navijači. Htio ga je i predsjednik, ali ipak nije mogao na njemu inzistirati, jer bi ispalo da pred igračima ‘buši’ trenera na kojeg je sve stavio. Pa su na kraju priče svi popušili. A Hajduk ko Hajduk. Uvijek spreman sam sebi pucati u nogu.

Zašto je Zlatko Dalić uspio s hrvatskom reprezentacijom? Zato što je shvatio kako sam neće moći kontrolirati svu onu raskoš talenta, ega i karaktera u svlačionici. Ali je znao kako će tu svlačionicu držati pod kontrolom. Zato su tu Ivica Olić, Vedran Ćorluka, Mario Mandžukić, a odnedavno i, zamislite tko, Danijel Subašić. Zbog njih je Dalić prebrodio neke krize koje su postojale. Zbog njih je Dalić i danas ondje gdje mnogi drugi treneri koje javnost paušalno i neargumentirano smatra ‘boljima’ odavno ne bi bili.

Za razliku od Dalića koji je oko sebe okupio vučji čopor koji u svakom trenutku drži pod kontrolom svoj komad štale, Leko je u ovih deset mjeseci u Hajduku nerijetko djelovao kao vuk samotnjak kojemu ovce sve više bježe kroz ogradu. Potpuno nepotrebna konfrontacija s Nikolom Kalinićem, kojeg je mogao iskoristiti da ojača, umjesto da oslabi svoju poziciju i autoritet, taj je dojam samo dodatno prisnažila.

Stoga na koncu i nije čudno to što je brak između Hajduka i Leke okončan razvodom i prije prve godišnjice. Tko se to prošle zime nije u Leku zaklinjao i tko nije bio sretan što ga je Jakobušić uspio nagovoriti? Ja sam prvi vjerovao da je potraga završena i da je on *taj. Ali život je takav. Jednostavno nije išlo. Nije kliknulo. Nije se taj brak raspao zato što je nestalo ljubavi, nego zato što su očito oba supružnika imala previsoka očekivanja.

I dalje mislim da Leko zna o nogometu više od svih nas koji o njemu i njegovom nogometu razglabamo. I dalje mislim da je puno bolji trener nego što je ispalo. I dalje mislim da nitko nije imao bolje reference za uspjeti na Hajdukovoj klupi od njega.

Četvrti, također bivši vrhunski igrač, a danas vrhunski trener, poslao mi je poruku o kojoj zapravo cijelog tjedna razmišljam.

“Jebote, pa tko u Hajduku uopće može uspjeti ako Ivan Leko nije mogao?”

Teško pitanje, zar ne?