Grad Split pristao je tako biti jamac za kredit od trideset milijuna, zapravo, da se ne lažemo - jer svi znaju da taj kredit Hajduk ne može vratiti sve da na lotu dobije Realovu “sedmicu” - poklonio je Hajduku trideset milijuna kuna.
Ni prvi ni posljednji put, ni osobito neobičan slučaj: svi uostalom imamo jednog takvog u obitelji, nekog nećaka na kojega smo svi slabi, zgubidana što skrušeno oborenog pogleda traži lovu za neki kretenski biznis - samo trideset milijuna, vratit ću do srijede, majkemimile stvar je ovoga puta stoposto sigurna, nije zajebancija, uložit će i Rus, a znaš Rusa, Rus se ne zajebava s lovom, još samo ovaj put i nikad više neće tražiti ni milijuna - i vi, jasno, popustite, iako još dok izgovarate “okej, ali ovo je stvarno posljednji put” znate da nije posljednji put, i da biste taj novac pametnije uložili da ste njime potpalili vlastitu kuću.
Jer šta? Problem s Hajdukom nije u tome što znate da ćete mu otplaćivati kredite i plaćati dugove dokle god je živ: problem je u tome što Hajduk, kako je poznato, živi vječno.
U jeku borbe za spas Hajduka, Bora Čorba, pardon Dežulović i na B92.