Meni je svaka utakmica na kojoj san bia posebna i draga. Neke od njih ću uvik pamtiti, ali ipak najposebnija od njih je ona prva, Croatia na Poljudu, prije 30ak godina, ja se biće taman skida s pelena, a stari govori materi da me vodi na utakmicu. Mater luda, ja kurca nisam ima pojma šta je stadion, nogomet ili Hajduk. Tako odemo mi na utakmicu, u nekom momentu sam zaspa, a Hajduk zabia gol. Govori stari da me tia bacit u onaj kanal ispod istoka. Tako smo par godina nas 2 išli skupa, onda je njemu dopizdilo, a zadnja utakmica na koju smo skupa otišli je opet Dinamo kad je bačen suzavac. Posli sam krenia sam, istok zaminia sa sjeverom, školu sa stadionom, nisan ima pojma ko je predsjednik kluba, kakve su nam financije i nije me zanimalo imamo li love za davat plaće (nismo imali). Najlipše razdoblje mladosti definitivno, dječački zaljubljen u svoju prvu ljubav kojoj nikad nisam kasnia na "spojeve".
Sićan se i utakmice sa Zagrebom, škola bila popodne, a utakmica spadala u sridu ako se ne varam. Tad san prvi put okusia pendrek po kostima, posli doša iz "škole" polomljen cili. Mater luduje po kući, gađa me šlapama, lupa po meni s kajišom jer ne može doć sebi da sam se potuka u školi. Stari se smija, zna je da nisan bia u školi, ali me ipak pokria i nije spominja da sam biža iz škole (tek tad bi najeba od nje).
Sićan se i onog Dinama, koji se zbog bojkota gleda na Starom placu. Tad sam ima ideju gledat utakmicu s nekakve barake, ali u kombinaciji slabog vida, alkohola i smotanosti jedino san vidia beton kad sam sletia na njega prilikom neuspješnog penjanja.